SJEĆANJE NA VJEČITOG DJEČAKA IZ HAŠANA: Na današnji dan utihnuo je najljepši glas naše književnosti

Danas se navršavaju godine od odlaska jednog od najvećih, najvoljenijih, ali i najtužnijih pisaca naših prostora – Branka Ćopića.

Iako smo ga pamtili po vedrom duhu, britkom humoru i optimizmu koji je sijao kroz likove poput djed Rade ili Nikoletine Bursaća, Branko je u dubini duše nosio breme tuge koje je malo ko razumio.

Od Hašana do vječnosti

Rođen 1915. pod sjenom Grmeča, rano je ostao bez oca, a odgojili su ga majka Soja i djed Rade, koji će postati stub njegove literarne magije.

Školovao se od Karlovca do Beograda, nižući nagrade poput Rakićeve i Njegoševe, ostavljajući nam u amanet antologijska djela kao što su „Orlovi rano lete” i „Bašta sljezove boje”.

„Ja sam pisao istinu, a kažu mi da sam neprijatelj države. A ja mislim da sam prijatelj, jer pišem i govorim o onom što nije dobro, a što se može popraviti” – govorio je Branko, ostajući dosljedan sebi do samog kraja.

Njegov odlazak 26. marta ostavio je prazninu koju niko nije popunio, ali njegovi „Orlovi“ i dalje lete u srcu svakog djeteta koje tek otkriva čari čitanja.

Spavaj mirno, dobri naš Branko. Tvoja bašta sljezove boje i dalje miriše.

ISTOK