Savanović: Vlasti ne shvataju razliku između estrade i umjetnosti

U pitanju je poznati tekst Dušana Kovačevića u režiji i adaptaciji Jagoša Markovića, koji je rađen u koprodukciji Narodnog pozorišta u Beogradu i Narodnog pozorišta Republike Srpske. O ovim projektima, ali i generalno o kulturi i kulturnim prilikama kod nas, Savanović je govorio za „Nezavisne“.

NN: Završeno je snimanje serije „Koža“ o kojoj se već na osnovu scenarija pričalo kao o najboljoj u banjalučkoj trilogiji „Meso – Kosti – Koža“. Kako je proteklo snimanje i kakve su Vaše prognoze što se tiče ove serije?

SAVANOVIĆ: Teško mi je reći da je „Koža“ najbolji dio trilogije, ali svakako ima sve preduslove da bude sjajna kao i prethodna dva dijela. U „Koži“ je Nikola Pejaković kao scenarista lijepo i pametno zaokružio priču sva tri dijela. Saša Hajduković se već dokazao kao jedan od najboljih reditelja mlađe generacije u regionu, tokom snimanja drži sve konce u svojim rukama, glumci ga jako cijene jer je duhovit, skroman, nenametljiv, a odlično pripremljen za rad. U „Koži“ nas čeka mnogo više uloga nego u prethodna dva dijela trilogije, a pritom je podjela napravljena sjajno, tako da vjerujem da smo digli ljestvicu i ovaj put. Ovaj serijal napravio je mnogo za promociju Banjaluke i Republike Srpske.

NN: Trenutno snimate u Hrvatskoj. O čemu je riječ?

SAVANOVIĆ: Trenutno snimam film „Šalša“ hrvatskog reditelja Dražena Siriščevića. U pitanju je jedna sjajna satira koja će se, nadam se, dopasti najširoj publici. Film produciraju „Maxima film“ iz Zagreba i „Nomad film“, filmska kuća iz Banjaluke, koja je inače jedna od najzdravijih priča kod nas, koju su stvorili naši ljudi isključivo predanim radom. Kao i obično, i ovdje rade sjajan posao. Dragan Radetić i Saša Petković su direktori fotografije na ovom filmu.

NN: Koja su Vaša očekivanja od Audio-vizuelnog centra Republike Srpske i koliko ste zadovoljni njihovim dosadašnjim dvogodišnjim radom?

SAVANOVIĆ: Audio-vizuelni centar Republike Srpske je još jedna institucija iz oblasti kulture i umjetnosti koja svakako treba da postoji i radi. Koliko vidim i čujem od kolega koji su direktno sarađivali sa Centrom, radi se kako treba. Ovo su prve godine rada i još je rano da se vide konkretni rezultati jer oni sada siju ono što će nicati za par godina, ali mislim da ćemo u budućnosti biti ponosni i na ovu instituciju. Takođe, veoma je bitno da rastom Centra rastu i sazrijevaju filmski stvaraoci iz Republike Srpske.

NN: Igrate u „Urnebesnoj tragediji“ Dušana Kovačevića u režiji i adaptaciji Jagoša Markovića. S obzirom na to da je riječ o koprodukciji Narodnog pozorišta Republike Srpske i Narodnog pozorišta u Beogradu, moram Vas pitati kako je protekla saradnja ova dva ansambla u samom procesu rada na predstavi, ali i na dvije premijere u Banjaluci i Beogradu?

SAVANOVIĆ: Ova koprodukcija je još jedan mudar i odličan potez upravnice Narodnog pozorišta Republike Srpske Dijane Grbić, koja je u ovom periodu otkako je na čelu našeg najvećeg pozorišta dokazala da je pravi čovjek za tu poziciju. Imali smo priliku da radimo sa jednim od najvećih reditelja u regionu i sa sjajnim ansamblom Narodnog pozorišta u Beogradu. Bitno je da nam takvi ljudi rade u Banjaluci, a još bitnije da smo mi, zahvaljujući upravi naše kuće, u čitavoj priči ravnopravan partner. Napravili smo dobar posao, predstava je i u Banjaluci i u Beogradu unaprijed rasprodana.

NN: Uprava, dakle, radi dobar posao, a Dijana Grbić je i dalje v.d. direktora?

SAVANOVIĆ: Kao što sam već rekao, mislim da je Dijana Grbić pokazala koliko može. Nismo odavno u kulturi imali čovjeka sa vizijom za narednih deset godina. Pokrenula je mnoge procese u pozorištu koje su dosadašnje uprave gurale pod tepih. Nadam se da će uskoro biti imenovana i za upravnika, što će joj pomoći da završi sve što je započela. Ono što me posebno raduje jeste da se okružuje dobrim saradnicima pa je tako umjetnički direktor Narodnog pozorišta Republike Srpske Đurđa Tešić, rediteljka koja godinama sarađuje sa našim pozorištem, veliki pozorišni znalac i sjajan čovjek. Već dvije godine predstave za jedan od najbitnjih događaja u našoj kući, Teatar fest „Petar Kočić“, selektuje Slađana Zrnić, prvakinja Narodnog pozorišta Republike Srpske, i to radi odlično. Posljednjih pet premijera su nam dobre, glumački i rediteljski kvalitetno urađene predstave, a to dokazuje i interesovanje publike.

NN: Prošlo je više godina, pa i decenija od kada je Kovačević napisao „Urnebesnu tragediju“. Koja je tajna aktuelnosti ovog i svih ostalih Kovačevićevih tekstova?

SAVANOVIĆ: Nema tajne. Dušan Kovačević je jedan od najvećih srpskih pisaca. Jagoš Marković je ovaj tekst pročitao na drugačiji način, savremeno i duhovito. Otud i sjajne uloge svih glumaca, a moram da kažem da sam ponosan na moje kolege iz ansambla Željka Erkića i veličanstvenu Nikolinu Friganović, koja je još jednom pokazala da je velika i raskošna glumica, a opet tako skromna i predana, za primjer. Predstava govori o porodici i našem odnosu prema njoj, a kroz prizmu tragičnih događaja koji su se desili u Srbiji predstava je dobila još jedan jači fokus. Naravno, volio bih, kao i svi mi, da se to nije desilo.

NN: Pred nama je Sedmica studija „Jazavac“. U najkraćem, zašto je za Vas i za sredinu u kojoj živimo bitno postojanje ovog studija?

SAVANOVIĆ: Meni je veoma bitno Gradsko pozorište „Jazavac“ jer imam želju sve ove godine da svom gradu i sugrađanima dam i ostavim nešto što će im puniti dušu, a što ja, bar tako mislim, znam da radim. Pored svih naših napora, veoma je malo razumijevanja za naš rad. Godišnje napravimo preko 150 predstava i drugih događaja u „Jazavcu“, ali to suštinski ne zanima ni gradske ni republičke vlasti. Nivo svijesti vlastodržaca je takav da oni ne shvataju razliku između estrade i umjetnosti. Njihovim habitusima je bliža estrada i onda se tu bolje osjećaju i to rado pomažu jer su nedorasli i ne razumiju šta za grad, državu i narod znači kultura. Tek kad zajaučemo ili budemo bezobrazni okrenu glavu prema nama. Nasuprot takvom razmišljanju stoji Škola glume i govora Studija „Jazavac“, jedan od cjelogodišnjih projekata Gradskog pozorišta „Jazavac“ koji ulaže u mlade ljude, da budem banalan – sklanja ih s ulice i uči lijepim stvarima. Kruna ovog projekta je Sedmica Studija „Jazavac“ koja će ponuditi godišnji presjek rada preko 250 naše, banjalučke djece, i djece iz okolnih opština, koja se ovdje ne uče samo glumi i govoru nego svemu onome što treba da krasi dobre i poštene ljude. Sve ovo radimo sami jer smo zbog načina na koji funkcioniše sufinansiranje i u gradu i u Ministarstvu kulture osuđeni da se prijavimo sa po jednim projektom, tako da biramo da se prijavimo s predstavama jer ni njih ne možemo sasvim sami napraviti. Za to su najviše zaslužni svi naši predavači, kojima i ovom prilikom zahvaljujem. Imamo li prečeg i bitnijeg ulaganja nego u mlade?

NN: Šta biste poručili vlastima u Republici Srpskoj po pitanju ulaganja u kulturu?

SAVANOVIĆ: Kad je ban Svetislav Tisa Milosavljević pravio pozorište u Banjaluci smijali su mu se i pitali: „Što će nam to“. On je odgovorio: „Ne pravimo mi pozorište, nego državu“.

NN: Koji su Vaši planovi u pozorištu i na filmu?

SAVANOVIĆ: Planovi su da probam manje da radim i da probam da se odmorim.

(Nezavisne)