Poznavao ih bolje od svih: Jovan Dučić – Sinu tisućljetne kulture (VIDEO)

Dučić je u svojim ocjenama o Hrvatima išao čak i ispred povijesne nauke koja tek sada nakon nekoliko decenija i polustoljeća priznaje da je ovaj Hercegovac jednostavno bio u pravu pišući o mentalnom ustrojstvu i psihopatologiji ovog naroda
Dučić

Jovan Dučić (1871-1943) je jedan od najznačajnijih pesnika srpskog modernizma i najznačajniji liričar.

Jovan Dučić je isprva predavao kao učitelj po raznim mestima u Bosni, a tokom boravka u Bijeljini protJeran je od strane austrougarske vlasti zbog rodoljubive pesme “Otadžbina”.

Pošto više nigde nije mogao da nađe učiteljski posao, otišao je u manastir Žitomislić gdje je zaposlen. Potom prelazi u Mostar gdje zajedno sa Aleksom Šantićem pokreće časopis “Zora”.
.
Ponovo je bio protjeran i provodi oko 10 godina po Ženevi i Parizu. Posle završenih prava u Ženevi, dolazi u Srbiju gde postaje pisar, a potom dobija posao u diplomatiji. Bio je ataše u Carigradu, Sofiji, Rimu, Atini, Madridu i Kairu.
.
U doba okupacije Jugoslavije 1941. godine Dučić je bio opunomoćeni poslanik kraljevine Jugoslavije u Madridu. Pošto je Španija priznala NDH, time prekinuvši diplomatske odnose s Jugoslavijom, u junu 1941. Dučić se povukao u neutralnu Portugaliju, u Lisabon odakle je, u avgustu iste godine otišao u SAD u grad Geri, Indijana.

Od tada do svoje smrti dvije godine kasnije, vodio je organizaciju u Ilinoisu (čiji je osnivač Mihajlo Pupin 1914. godine), koja predstavlja srpsku dijasporu u Americi. Za to vrijeme pisao je pesme, političke brošure i novinske članke pogođen razvojem situacije u Jugoslaviji i stradanjem srpskog naroda, osuđivao je genocid nad Srbima koji je vršila hrvatska ustaška vlada.

O Hrvatima

Dučić je posjedovao je veoma dobro znanje iz oblasti povijesti jugoslovenskih naroda, a pogotovo njegovih komšija Hrvata čiji je mentalitet odlično poznavao čak mnogo bolje od većine srpskih profesionalnih političara koji u većini slučajeva kada se radilo o Hrvatima nisu znali sa kim imaju posla što je sve skupa na kraju Srbe kao kolektiv preskupo koštalo i još uvijek košta, i na žalost koštaće ih.

Dučić je u svojim ocjenama o Hrvatima išao čak i ispred povijesne nauke koja tek sada nakon nekoliko decenija i polustoljeća priznaje da je ovaj Hercegovac jednostavno bio u pravu pišući o mentalnom ustrojstvu i psihopatologiji ovog naroda.

Vrijednost Jovana Dučića u metodološkom smislu riječi je u tome što on nije prihvatao tzv. „povijesne činjenice“ tadašnje jugoslovenske istoriografije, koja je uglavnom bila samo paravan za hrvatske povesne falsifikate i serviranja hrvatskih frustriranih interpretacija južnoslovenske povesnice, zdravo za gotovo jer je odlično znao da je historiografija Južnih Slovena, a pogotovo Hrvata, ispolitizovana zarad održavanja „reda i mira u kući“, a preko zvanične ideologije o nakaradnom „integralnom jugoslovenstvu“ – ideologije koja je upravo iz Zagreba i bila lansirana sredinom 19.-og stoleća.

Dučić se nemilosrdno obračunavao sa zloupotrebama istorijskih činjenica u dnevnopolitičke svrhe i to na srpsku štetu pa je stoga uporno radio na razotkrivanju notornih laži koje su smišljeno unošene u tekstove o povesti Južnih Slovena.

Naročito se trudio da rasvijetli kolektivni mentalitet Hrvata, odnosno hrvatskog nacionalnog bića, a naročito za vrijeme hrvatskih stravičnih pokolja srpskih civila na prostoru Genocidne Države Hrvata 1941.−1945. g. i to sa jednim veoma praktičnim političko-nacionalnim ciljem: da se greška zajedničkog suživota sa ovim narodom nakon rata ne ponovi.

SINU TISUĆLJETNE KULTURE

Ti ne znade mreti kraj slomljenog mača,
Na poljima rodnim, braneći ih časno
Kitio si cvećem svakog osvajača,
Pevajuć’ mu himne, bestidno i glasno.

Slobodu si večno, zakržljala raco,
Ček’o da donesu tuđi bajoneti,
Po gorama svojim tuđa stada pas’o,
Jer dostojno ne znaš za Slobodu mreti.

Pokaži mi redom Viteze tvog roda,
Što balčakom s ruku slomiše ti lance,
Gde je Karađorđe tvojega naroda,
Pokaži mi tvoje termopilske klance.

S tuđinskom si kamom puzio po blatu,
S krvološtvom zvera, pogane hijene,
Da bi mučki udar s leđa dao Bratu,
I ubio porod u utrobi žene.

Još bezbrojna groblja zatravio nisi,
A krvavu kamu u njedrima skrivaš,
Sa vešala starih novi konop visi,
U sumraku uma novog gazdu snivaš.

Branio si zemlju od nejači naše,
Iz kolevke pio krv nevine dece,
Pod znamenje srama uz ime ustaše,
Stavio si Hrista, Slobodu i Svece.

U bezumlju gledaš ko će nove kame,
Oštrije i ljuće opet da ti skuje,
Čiju li ćeš pušku obesit’ o rame,
Ko najbolje ume da ti komanduje.

(IN4S/Foto ISTOK)