Manifestacija „Ozrenska baština“: Vez približili današnjim generacijama
– Nekada su žensku djecu učili da znaju sve raditi, da predu, pletu, vezu, tkaju, a danas to nikog više ne interesuje, poručile su učesnice manifestacije „Ozrenska baština“ u Pridjelu Donjem, koje su pokazale svoje umijeće stečeno još u djetinjstvu.
„Od pete godine sam pošla presti, plesti, kao dijete. Od svoje majke sam vidjela, od svojih sestara. Prije su se ženska djeca učila da znaju sve raditi, presti, plesti, tkati, sve moguće, tako da sam naučila i ja od svoje majke sve raditi. Najbitnije je da znaš prstima razvlači vunu i okretati vreteno. Ako hoćeš deblju nit, ti više uzimaš vune, ako hoćeš da je tanje, onda manje vune izvlačiš sebi“, priča Zora Malinović iz Boljanića.
Osamdesetpetogodišnju Stanojku Mikić iz Boljanića, koja nam je ponosno pokazala na sebi narodnu nošnju koju je svojevremeno tkala, majka je učila ovom starom zanatu.
„Ja sam ovo tkala svojim rukama. Za sedam nedjelja onog časnog posta za Uskrs, deset nošnji sam komplet otkala, košulja, sav rad. Stvarno sam toga radila i naradila, ma mogla bih, meni se čini, do Beograda pružiti koliko sam ja toga svega otkala za svojih godina. Mogla bih ja i danas sa naočarima, još bih ja vidjela i uraditi nešto, ali sad sam i bolesna, krsta, kičma, sve boli. 85 godina, nije to malo da sam sjedila, a nije me život mazio“, iskrena je Stanojka.
Bez vezene krpe na zidu, u koju su se, između ostalog, stavljale šibice ili češalj, nije se mogla zamisliti nijedna kuća koja nije imala namještaj, a na naše pitanje koliko se danas vez cijeni, Stojanka Vukmirović odgovara.
„Uopšte se vez ne cijeni. Generacije ove ga ne vole, pitaju šta je. Kada vide ovo, kažu hoćeš da ti kupim ovu narodnu nošnju, a nije sve narodna nošnja, ovo je haljina jednostavno, možeš je obući u svakoj prilici, ovo je neuništivo“, poručila je Stojanka.
Uz djedove, očeve i stričeve dječaci su na Ozrenu nekada učili da cijepaju šindru kojom se pokrivala kuća, a Miloš Nešković iz Konopljišta priča da se taj posao radio isključivo od hrasta posebnog kvaliteta.
„Prvo se nađe trupac, odsiječe se na mjeru i on mora pokazati godove i mi po tim godovima moramo ga cijepati, a ne kako mi želimo. Prvo ga učetvrtimo, zatim na osam dijelova i onda ide lagano, cijepa se na neki cent do 12 milimetara… Ja sam se uvjerio 50, 60 godina da je izdržala šindra, zavisi ako je osunčana kuća duže može, ako je u hladovini, ima dosta vlažnosti, onda je malo kraći vijek… Sve je manje ljudi koji to rade, cijepaju šindru i teško je naći drvo“, naveo je Nešković.
Ozrenske melodije sa svoje šargije posetiocima je velikodušno prosuo Milenko Stevanović, koji otkriva da se ovaj instrument gradi od stabla javora, trešnje, duda, oraha, vrbe, lipe.
„Šargija je toliko popularna da se i ja čudom čudim. Svi su rekli izumrijeće, rekoh, meni se čini da neće i došao sam do zaključka da neće, dok je Boga i svijeta na ovim prostorima, šargija će da svira… Od Brčkog do Žepča, od Slavonskog Broda do Tuzle, to je podneblje šargijama obuhvaćeno, ja mislim da nema kuće gdje nema šargije, čak i po dvije i po tri, i više“, rekao je Stevanović.
