LOZNIČANI UŽIVALI NA KNJIŽEVNOJ VEČERI SA MARIJOM JOVOVIĆ -Blagoje drugi Miloš Obilić

U Biblioteci Vukovog zavičaja u Loznici predstavljen je prvi dio knjige „Blagoje Jovović -srpski heroj u vučjoj jazbini“ o kojoj je govorila i Marija Jovović, autorka, kćerka -mjezimica atentatora na ustaškog poglavnika i zlikovca Antu Pavelića 10 aprila 1957. godine.Marija je među Vukove zemljake stigla pravo iz Argentine, jer, posljednjih godina, živi na relaciji između Buenos Airesa i Beograda.Kćerka tog velikog rodoljuba, pravdoljuba, ratnika, vrsnog intelektualca, koji je, zahvaljujući sadašnjoj vlasti u Srbiji, dobio i ulicu u našoj prestonici izazvala je oduševljenje Lozničana, što su imali čast da je ugoste.

Profesor dr Marko M. Milović, veliki poznavalac imena i djela Blagoja Jovovića, podsjetio je  pravila iz Novog zaveta – “ Ko tebe kamenom, ti njega hljebom’. Svojevremeno je, rekao je ovaj ugledni pravnik,  i  Sveti Jovan Milostivi koji je živio na prelazu iz 6. u 7. vek, u izgnanstvu kada je bježao pod naletom Persijanaca ka Vizantiji govorio da neprijatelju se ne treba svetiti, već poštovati upravo ovo pravilo – ko tebe kamenom ti njega hljebom.

Toga smo se tokom istorije pridržavali, kao malo koji narod – rekao  je profesor Milović, pošto su učesnici promocije saslušali pjesmu o Jovoviću, koju je uz gusle izveo Mulutin Đuričić. -Pridržavali smo se učenja naše crkve da na zlo treba odgovarati dobrom, da na loše postupke ljudi ne treba odgovarati istom mjerom. Tako smo se ponašali tokom svih ovih vijekova. Svetosavski putem smo išli kroz istoriju, tako smo vaspitavani generacijama i generacijama. Nismo se svetili, nismo osvajali tuđe teritorije, nismo nikoga prekrštavali, nismo otimali i prisvajali, neprijatelje svoje smo poštovali… Svjesni smo da ovaj put koji smo odabrali nije ni malo lak, visoku cijenu smo platili, ali nismo odustajali od svetosavskog učenja. Naši neprijatelji nisu cikenili ovakvo naše hrišćansko ponašanje, nego smo umjesto pružene ruke za uzvrat dobijali ubijanja, mučenja, raseljavanja, pokrštavanja, i šta sve ne samo zbog toga što smo to što jesmo.Upravo je naš veliki pjesnik i muzičar Bora Đorđević u pjesmi “Samo sloga Srbina spasava“, povodom bombardovanja 1999. godine se zapitao – “Znam da postoji dogovor sa nebom ko tebe kamenom ti njega hljebom ali dokle tako?“

-Vjerovatno se to pitao i Blagoje Jovović -kazao je dr Milović. -Zbog toga se i odlučio, da malo odstupi od ovog pravila i da uradi nešto što je tada izgledalo nemoguće.Poznato je mnogima da mi Srbi u 20. vijeku nismo odstupali od ovih Svetosavskih načela, da se nismo svetili neprijateljima ali prilike ili bolje reći neprilike su nas natjerale da odstupimo od tih načela. Ta odstupanja su bila veoma rijetka, ali nužna. Upravo to odstupanje, taj izuzetak vezujem za čin Blagoja Jovovića. Kada sagledamo težinu zla onoga u kojeg je pucao Blagoje, onda moramo posmatrati stvari iz jednog sasvim drugog ugla. Težinu odnosno razmjere tog zla je nemoguće izmjeriti, nikada se neće moći izmjeriti, jer mu je na duši preko milion nevino pobijenih ljudi od kojih je nekoliko desetina hiljada djece, uglavnom Srba.Šta je radio Ante Pavelić i njegova vojska? Na ovo pitanje možemo odgovoriti pitanjem – a šta nije? Broj zločina koji su učinili nikada se neće utvrditi. Koji zločin izdvojiti, koje zvjerstvo? Toga je bilo na pretek, ne zna se koji je monstruozniji, jeziviji, a bilo ih je mnogo i na mnogim mjestima. Koji pomenuti, a da se ne ogriješi o druga stratišta, da ne umanjim njihov značaj, jako je teško. Od mora do rijeke Save, od Like do Drine, svuda su Pavelićevci, da ih tako nazovemo zatirali srpski narod. Kada bi nabrajali sve zločine, žrtve, načine ubijanja, mučenja, iživljavanja i tome slično trebali bi nam dani i dani. Vjerujem da mnogi od nas ne bi izdržali da slušaju te strahote. Ozbiljno bi narušili svoje psihičko zdravlje kada bi čuli detalje, jezive detalje o tome kako su ubijani po nalogu Ante Pavelića.
Podsjetio je da je jedino Nezavisna država Hrvatska na čijem je čelu bio Ante Pavelić imala koncentracione logore za djecu. Jedini u svijetu do sada. U pitanju su logori Jastrebarsko i Sisak, mada su i u drugim logorima postajala odjeljenja za djecu. Logor u Jastrebarskom je osnovan 12. jula 1942. godine upravo prema odluci poglavnika Ante Pavelića. Za tri mjeseca je umrlo u tom logoru najmanje 449 djece, uglavnom sa područja Kozare i Korduna a prema nekim podacima je za to vrijeme umrlo 768 dece. Pazite, samo u tom logoru, a djecu su ubijali u svim logorima koje su držali.

Razmišljajući koji posebno da izdvojim zločin ustaša Ante Pavelića, opredijelio sam se za Prebilovce, iako je u Jasenovcu, Kozari, Gradiški ali i na drugim mjestima stradalo mnogo više nevinih Srba.

Zašto baš Prebilovci? Zato što se o razmjerama stradanja u ovom selu čulo skoro na svim meridijanima svijeta, te u tom smislu navodimo i ocjenu lista – Asahišimbun (Asahi Shimbun) iz dalekog Japana, iznijetu 1999. godine u kojem se kaže da su Prebilovci selo koje je najviše stradalo u Evropi, a da je među četiri najstradalnija sela u svijetu u Drugom svetskom ratu. Pazite, na zemaljskoj kugli kada je cio svijet bio u ratu, u kojem stradalo desetine miliona ljudi, ovo malo selo od hiljadu duša je proglašeno  među četiri najstradalnija u svijetu, a prvo u Evropi. Za one koji ne znaju samo ću reći da je u pitanju pokolj učinjen u avgustu mjesecu 1941. godine kada je od hiljadu srpskih žitelja tog sela ubijeno njih 826, i to uglavnom žene i djeca. O načinu kako su pobijeni neću sada govoriti, ali konstatacija ovog japanskog lista dovoljno govori za sebe. Možemo samo zamisliti, a prije će biti da ne možemo to zamisliti kako su stradali.
Lozničani su velikim aplauzima pozdravili i ispratili kćerku div junaka iz plemena Bjelopavlića, čije je priča, kao dio knjige, o ocu, izazvala velike emocije, gdje se, kako je  rekao vrsni istoričar  iz Loznice, mr Đorđe Vukmirović, doktorand istorije da je njen DNK „slika i prilika besmrtnog njenog oca i srpskog sina za ponos“.Ukazala je na kulturu sjećanja i na sve drugo za šta se zalagao i borio njen otac do posljednjeg daha, kao čedo  posvećeno maksimalno i svojim čeljadima i rodu za koje je uvijek imao i ljubav, i želju, i snagu i hrabrost, pa čak i neustrašivost.
-Blagoje Jovović je junak u rangu Miloša Obilića i Gavrila Principa i, po mom mišljenju, predstavlja baš tu srpsku slobodarsku vertikalu. Ubiti Antu Pavelića, pod čijom je palicom masakrirano stotine hiljada Srba, Jevreja i Roma predstavlja odraz najviših patriotskih ideala. Zato je bila velika čast učestvovati na ovoj književnoj večeri, sjediti pored ćerke Blagoja Jovovića, kao i podsjetiti na činjenicu da se genocidna ustaška tvorevina, Nezavisna Država Hrvatska, prostirala do Drine, koja se u više navrata crvenila od srpske krvi, što je za nas Lozničane opomena, ali i podsjetnik da se spirale mržnje, zla i nasilja nikome i nikad ne ponove.

Mirjana Pejak, koja je bila moderator, nadahnuto, emotivno, zanimljivo ukazala na značaj tog djela, njegovog junaka, djelanja njegove kćerke i svih onih koji ih slijede.

 -Biblioteka Vukovog zavičaja kontinuirano posvećuje pažnju nhegovanju kulture sjećanja, i u tom kontekstu smo priredili večerašnje druženje sa Marijom Jovović, autorkom knjige ,,Blagoje Jovović –  srpski heroj u vučjoj jazbini -rekla je Mirjana Pejak. – Posebnu zahvalnost dugujemo novinaru i publicisti Vladimiru Mitriću, na čiji prijedlog, i uz čiju pomoć je organizovana ova promocija.Smatram da je važno govoriti o žrtvama i zločinima, kako iz pijeteta prema stradalima, tako i zbog želje da se zlo nikad i nikome ne dogodi ponovo. Svaka tišina bi mogla da znači saučesništvo, a to dozvoliti ne smijemo. Ako bismo ćutali o užasnim, ljudskom umu nezamislivim ubistvima nedužnih, to bi bilo kao da dozvoljavamo da ponovo umru.

Postoji simbolika u tome što  se, istakla je Mirjana Pejak što se baš u Biblioteci Vukovog zavičaja govori o srpskom heroju Blagoju Jovoviću, velikom poštovaocu djela Vuka Stefanovića Karadžića, posebno u  segmentu rada našeg velikana kulture na  prikupljanju narodnih poslovica i umotvorina, koje je Jovović rado citirao. i dodala : -Zahvaljujući razumljivoj  i dirljivoj potrebi Marije Jovović da u formi monografske publikacije  odbrani istinu o svom ocu, jer Blagoje Jovović je bio ruka pravde, ona je večeras došla u pohode Vuku, i nama je čast da je dočekamo. Ako je istina imperativ, a jeste, onda niko od Marije nije pozvaniji da govori o Jovoviću, jer ova časna i hrabra žena je, na osnovu kazivanja svog oca – autentični svjedok segmenta srpske istorije koji je dugo bio enigma, i pamti sve ono što joj je Jovović, nakon razgovora sa mitropolitom Amfilohijem povjerio, odlučivši da posle skoro pet decenija progovori o riješenosti da po cijenu sopstvenog života, i života najmilijih i budućih  potomaka (jer ni nastrani apologeti zločinca ne zaboravljaju ko je bio anđeo osvete) presudi nepomeniku – krvoloku Srba, Jevreja i Roma i vodećem ideologu genocida počinjenog u NDH.

ISTOK