Jelena Medić: Fotografijama potrebno više humora, manje uglađenosti
Jelena Medić autorka je serije fotografija „Jesam li…“ koje su osvanule na bilbordima u Banjaluci, a koje na duhovit način vraćaju pažnju s politike na ono što je uvijek u našoj kontroli – a to je naše ponašanje.
Naime, na fotografijama su magarac, koza i kokoška parkirani na mjesta za osobe sa invaliditetom, a Medićeva pita „Jesam li…?“, da bi nastavak bio u ustima ili mislima samog posmatrača.
„Jesam li se danas ponašao kao magarac/koza/kokoška? Jesam li zloupotrijebio parking-mjesta ljudima kojima su ona neophodna? Jesam li za život u gradu, u zajednici? Jesam li uopšte primijetio šta radim? Jesam li čovjek?“, neka su od pitanja koja postavlja Jelena Medić, koja ovim fotografijama najavljuje i svoj debitantski dokumentarni film. O čemu je riječ, pročitajte u intervjuu koji je ovim povodom dala za „Nezavisne“.
NN: Recite nam nešto o fotografijama koje su osvanule u Banjaluci?
MEDIĆ: Fotografije su nastale u ime ljudi koji koriste kolica i kojima treba više pažnje da bi normalno mogli saobraćati u gradu. Inače, snimam i jedan dokumentarac o košarkašici Biljani Nedić. Ona je košarkašica u sjedećoj košarci i film se ne bavi toliko pitanjem invaliditeta, više je to njena lična, ljudska priča. Međutim, tema priličnog nepoštovanja parkiranja na mjesta namijenjena za osobe sa invaliditetom sama po sebi se nametnula. Ljudi stalno parkiraju na ta mjesta. Sada kada smo išli da snimamo fotografije, nismo mogli naći nijedno mjesto. Na drugim mjestima takve osobe ne mogu da izađu iz vozila, ne mogu da uđu. Često se dešava da ljudi staju i na to proširenje za prolaz i napravili smo taj vizuelni projekat ne bi li podstakli ljude da budu humaniji i da malo više vode računa o svojim sugrađanima.
NN: Mislite li da bilbordi u velikoj mjeri mogu uticati na svijest ljudi?
MEDIĆ: Nadam se da mogu, a koliko mogu, ne znam. Znam samo kada smo bili na licu mjesta i snimali dokumantarac da su ljudi parkirali na ta mjesta, a kad vide nas i kad vide nju, a ja sam bila malo i radosna zbog te reakcije, ljudi se uglavnom postide i preparkiraju, što znači da više ima nemara nego što je u pitanju to da ljudi ne žele da pomognu drugim ljudima. U našem potpunom haosu ljudi zaborave da misle jedni na druge. Sigurno je da postoje ljudi do kojih ne dolazimo, niti ćemo doći, ali ako ima onih do kojih možemo doći, to je lijepo. Ako će se nekoliko ljudi postidjeti kad vide bilborde i prestati to da rade, pa i na pet minuta, to je već napredak. Malo-pomalo, i kazne su povećane, valjda ćemo doći do toga da bude bolja situacija po ovom pitanju u gradu.
NN: Koliki su bili logistički izazovi ovoga projekta?
MEDIĆ: Naravno, bio je izazov dovesti životinje u centar grada. To smo morali raditi rano ujtru. Nije sve išlo tako glatko i kako smo planirali. U principu, životinje su dosta sarađivale na terenu, ali magarac kao magarac, nije tako lako htio da uđe u prikolicu, da izađe iz prikolice. U principu, kada hoćete bilo šta da postignete, uvijek ima nekakvih rizika. Gledajući kampanje koje se sprovode za tu temu, vidjela sam da su one jako uglađene. Svi smo obazrivi kada su riječi u pitanju, kada se spominju osobe sa invaliditetom, ali najčešće to uglađeno nije nešto što prodrma čovjeka. Družeći se sa Biljom, nju nikad ne doživljavam kao osobu sa invaliditetom, nego kao ženu sa kojom mi je jako lijepo da provodim vrijeme, koja mi je inspirativna i tako. Šalimo se i pričamo najnormalnije i onda sam pomislila da ipak treba ljudskog humora uvesti i u ovu situaciju, ne bismo li više došli do ljudi. Vidim da te kampanje koje oni prave dijele ljudi koji već imaju taj problem ili znaju za taj problem i to uvijek ostaje u istom krugu. Ovim smo htjeli izaći iz tog kruga i pokušati doći do šire publike. Vidjećemo da li smo uspjeli.
NN: Uglavnom, nastavak projekta je dokumentarni film?
MEDIĆ: Tako je, nastavak tog projekta je dokumentarac koji je u pripremi i krajem sljedeće godine bi mogao izaći. On će dati malo više sadržaja na tu temu.
NN: Koliki je izazov raditi dokumentarni film u odnosu na fotografiju, potovo jer Vam je to debitantski film?
MEDIĆ: Pošto je to moj prvi film, vrlo je izazovno. Ranije, kada sam se bavila fotografijom, bila sam sama na terenu. Mnogo je bilo lakše. Ovako treba organizovati čitavu ekipu, s ozbirom na to da ja i produciram film, pa onda vidim da je to ogroman projekat. Međutim, ono što mi se sviđa jeste baš taj dokumentarizam, jer volim da ne znam šta će biti i volim da se obradujem i da budem iznenađena. Jako mi je lijepo da gledam kako se stvari zaista odvijaju u našu korist. Neke situacije koje nam se događaju na terenu uopšte ne bismo mogli predvidjeti, a obično budu mnogo bolje od onoga šta sam ja planirala. Vrlo sam zahvalna Audio-vizuelnom centru Republike Srpske što je omogućio da možemo da snimamo filmove. To godinama nije bila mogućnost, jer nismo imali svoj fond u svojoj državi, pa samim tim smo morali aplicirati u druge fondove. Sada kada postoji taj fond, mnogo je lakše i baš se radujem da se to razvija. Vidim da ima ljudi koji su zainteresovani. Čekalo se na to godinama. I sam tim u Audio-vizuelnom centru je mlad i ažuran, zaista žele da pomognu i da se taj film kod nas dogodi. Za mene film jeste izazov, ali ja volim izazove, tako da mi je drago.
(Nezavisne)
