Dva vijeka od rođenja: Branko Radičević, branilac sa brda nazvanog po straži

Ovu kratku pjesmu koja nasi naslov „Kad sam prvi put Brankove pesme čitao“ napisao je Jovan Jovanović Zmaj još za života Branka Radičevića 1852. godine, te naslutio ono što mi danas pouzdano znamo – da Brankovi stihovi imaju neograničen rok trajanja.

Branko Radičević rođen je na današnji dan prije ravno dva vijeka.

Rođen je u Brodu na Savi, današnjem Slavonskom Brodu, 28. marta 1824. kao Aleksije Radičević, a preminuo u Beču 1. jula 1853. godine. Upravo u Beču prije štampanja prve knjige pjesama 1847. godine, po buđenju svijesti o narodnom jeziku, čiji je glavni zagovornik bio Vuk Stefanović Karadžić, svoje ime Aleksije prevešće sa grčkog jezika na srpski i sebe nazvati Branko.

Aleksios je, naime, grčko ime i označava onoga koji brani. U fizički kratkom vijeku koji je trajao svega 29 godina, Branka je put vodio od Broda, preko Zemuna, Sremskih Karlovaca i Temišvara sve do Beča. Iz biografskih podataka, danas lako dostupnih, ovdje ću još samo pomenuti da je o trošku kneza Mihaila sahranjen u Beču na Sanmarkovom groblju, te da su mu tri decenije poslije 1883. godine kosti prenesene na opjevano Stražilovo pored Sremskih Karlovaca gdje i danas počiva.

Tako se onaj koji brani uspeo na brdo nazvano po straži.

Danas kada pohodimo Brankov grob i pogledamo spomenik podignut 1885. godine, vidimo ugraviran krst, ćirilični natpis „Branku, srpski narod“, nadgrobnu ploču prenesenu iz Beča na kojoj piše „Mnogo hteo, mnogo započeo, čas umrli njega je pomeo“, a u podnožju spomenika čitamo ispisana imena planina pod kojima živi srpski narod, a od čijeg je kamenja spomenik i izgrađen: Fruška gora, Dinara, Klek, Lovćen, Plješevica, Vršački breg, Velebit i Avala.

Svake godine na „Brankovom kolu“, pjesničkoj manifestaciji koja se konstantno u znak sjećanja na Branka Radičevića održava od 1972. godine na Stražilovu, u Sremskim Karlovcima i Novom Sadu (ponekad i u Beogradu), jedan pjesnik zapali svijeću na Brankovom grobu i govori svoje stihove Branku u čast. Prije nekog vremena i sam sam dobio tu privilegiju kao autor dvije knjige poezije u izdanju „Brankovog kola“ i dobitnik njihove dvije pjesničke nagrade „Stražilovo“ i „Pečat varoši sremskokarlovačke“. Na srpskom Parnasu, što je drugo ime za Stražilovo, zapravo, redovni sam gost od 2010. godine, kada je objavljena moja prva knjiga poezije „Gluvi putnik“, pa samim tim i svjedok kulta Branka Radičevića, o kojem ovom zgodnom prilikom želim nešto da kažem.

Kako i na koji način je održan taj kult i kakvo čudo je potrebno da, pored toliko zaborava, slavimo nečiji lik i djelo dvije stotine godina nakon njegovog rođenja?

Potrebno je mnogo toga, ali krenimo redom.

Branko Radičević je prije svega, za svoje vrijeme, bio obrazovan čovjek. Pored srpskog, tečno je govorio njemački i češki jezik. Imao je tu moć da osjeti melodiju jezika u vremenu kada su Srbi u velikoj većini slučajeva, kako bi rekao pjesnik Petar Pajić, čitali ušima. Živio je, dakle, u doba kada je većina našeg naroda bila nepismena. Međutim, do te većine kako uz gusle, tako i uz kazivanja „na suvo“ poezija je stizala. Što se tiče poezije, u prvi mah djeluje da se vremena nisu puno promijenila. Danas svi znaju slova, ali malo ko zna da piše, a još manje ljudi umije da propjeva u sopstvenom jeziku. Ipak, bez radija, televizije, džeza, rokenrola, video igara, pametnih telefona, kratkih videa ili fotografija restoranskih specijaliteta sa društvenih mreža, te sunovrata od autotjun pjesama modernog doba, poezija je sredinom devetnaestog vijeka bila glavni tok i društvena zabava prvog reda.

U takvim okolnostima Branko je napisao svega 54 lirske i sedam epskih pjesama, ali dovoljno da sa jedne strane udari temelje moderne srpske lirike, te da, sa druge strane, značajnim ljudima svog vremena dobro stane na žulj.

Nije doživio da čelnici Matice srpske, institucije koja će ga u narednim decenijama prisvojiti i slaviti, prestanu ignorisati ono što piše. Veliki Jovan Sterija Popović, recimo, pod pseudonimom J. Zabavić, Brankovu poeziju naziva poezijom „detinjaste nestašnosti, nepokrivene pohotljivosti, nerazborite samopouzdanosti, bestidne grubosti, krajnjega neznanstva o ljudima i stvarima“.

Naspram Sterije, u uvodu ovoga teksta pomenuti Jovan Jovanović, potonji čika Jova Zmaj, toliko je bio opsjednut Brankovim pjesmama da je 1851. godine, kada je imao svega osamnaest godina, jurio pjesnika po bečkim kafanama, a ovaj ga ignorisao.

„Kad sam ja došao u Beč, Branko je već bio stari đak i s visine gledao na nas mladunčad. Omladina ga je obožavala, ali niko više nego ja, te sam svakim načinom nastojao da skrenem njegovu pažnju na sebe – išao sam u kafane i gostionice gde on iđaše, sedeo sam blizu njega, uplitao se u razgovor, grohotom se smejao njegovim dosetkama i šalama, pokušavao da i sam izbacim koju – ali mi sve bi uzalud; nikada Branko ozbiljnije ne osvrnu pažnju na mene, nikada ne progovori pravce sa mnom, sem što mi jedan jedini put reče dve reči, koje su take da ih ne mogu ponoviti u javnosti”, bilježi Zmajeve riječi Nenad Grujičić u knjizi „Branko, pjesnik mladosti“ 1984. godine. Ovdje je takođe opisano kako je Zmaj u početku nazivan osrednjim pjesnikom koji se ugledao na velikog Branka, te da sam čika Jova taj uticaj, kojeg se kasnije oslobodio pronašavši svoj glas, nikada nije negirao.

Nikada Branku nije ni zamjerio riječi koje nisu za javnost.

Šta više, cijeli život u zvijezde kovao je Branka i bio jedan od glavnih zagovornika prenosa njegovih kostiju na „Stražilovo“. Tom događaju, dobro je poznato, prethodila je kultna Zmajeva pjesma „Brankova želja“ iz 1877. godine.

Sterijin i Zmajev odnos prema Branku dokaz su da je pjesnik mladosti, kakav će biti upamćen u istoriji srpske književnosti, za života izazivao oprečna mišljenja, što za poeziju zna biti i te kako dobro.

Danas možemo govoriti o tome da je kultu Branka Radičevića doprinio njegov rani odlazak sa ovog svijeta. Možemo pretpostavljati kako ga je proročki osjećaj iz osam godina prije smrti napisane elegije „Kad mlidijah umreti“ vinuo u visine. Možemo pričati o istorijskoj pravdi u vezi sa njegovim povratkom u Karlovce za kojima je u svojoj poeziji čeznuo, pobjedi narodnog jezika u književnosti, o tome da je Brankova poezija dobro poslužila Vuku za tu pobjedu ili da je „Đački rastanak“ na kulturnom i kulturološkom planu iskorišten za južnoslovensko jedinstvo, te da su ovu poemu trebale ideologije dvije Jugoslavije, kraljevina i socijalistička-federativna.

„Kolo, kolo/ Naokolo,/ Vilovito,/ Pla’ovito,/ Napleteno,/ Navezeno,/ Okićeno,/ Začinjeno / Brže, braćo, amo, amo,/ Da se skupa poigramo!“, pjeva Branko Radičević u „Kolu“, čuvenoj pjesmi u pjesmi iz „Đačkog rastanka“. Možemo slobodno reći i da su se braća koju pominje zaista poigrala. No, kakva je to istorijsko-ideološka igra bila? Branko u vokativu zove braću u kolo poimenice: Srbijanče, Bosanče, Hrvaćane, Ero, Sremče, Crnogorče, Dalmatinče, Slavonče, Banaćane… a ovo kolo se za vrijeme Jugoslavije tumači kao „simboličko kolo bratstva u koje se pozivaju svi naši narodi“, odnosno kao jugoslovensko, dok se prije i poslije Jugoslavije tumači kao isključivo srpsko kolo u koje se pozivaju Srbi iz svih geografskih krajeva u kojima su živjeli. Mirne duše možemo reći i da je Brankov poziv u kolo aktuelan i danas, ako ne i aktuelniji nego 1844. godine kada je upućen.

Možemo reći još mnogo toga i pričati do prekosutra.

Međutim, kulta Brankove ličnosti dva vijeka poslije njegovog rođenja ni u kom slučaju ne bi bilo bez njegovog originalnog pjesničkog glasa. Taj glas danas uveliko živi u grlima članova hora Zmaj Jovine Gimnazije, ali i u grlima članova drugih horova. Čuje se uz tamburu u sremskokarlovačkim i inim restoranima, na koncertima pjevača popularne i starogradske muzike.

No, prije nego što kažemo više o tom glasu valja pomenuti i list „Brankovo kolo“ koji je njegovao Brankov kult kao prethodnik istoimene manifestacije.

List je pokrenuo Pavle Marković Adamov i isti je izlazio od 1895. do 1914. godine. Današnji čitaoci tu mogu pronaći mnogo kulturnom životu Srba jednog vremena i uživati u prevedenoj literaturi sa vodećih svijetskih jezika. „Brankovo kolo“ je objavljivao fragmente Tolstojevih djela prvi put prevedene na srpski jezik, pisalo o uspjesima Nikole Tesle u Americi, štampao pjesme Alekse Šantića, Jovana Dučića, Sime Pandurovića, prozu Janka Veselinovića, Stevana Sremca, Sime Matavulja, Ive Ćipika itd. Misiju okupljanja u kolo nazavano po Brankovom imenu prekinuo je Prvi svjetski rat, ali ona je i te kako obnovljena, pojačana i proširena u posljednje 52 godine na manifestaciji Brankovo kolo.

Već sam pomenuo kako sam redovan učesnik te manifestacije posljednjih četrnaest godina. Ponoviću i da je to privilegija. Još je veća privilegija biti slušalac i gledalac.

Brankovu poeziju na ovoj manifetaciji u decenijama iza nas govorili su glumački bardovi poput Petra Kralja, Svetlane Bojković, Vesne Čipčić, Rućice Sokić, Miše Janketića… U novije vrijeme uz uvijek nove i mlade pjesnike, tu je dosta i mladih glumaca, ali za mene je nezaboravan jedan nastup Ručice Sokić u proljeće 2011. godine u biblioteci Grada Beograda. Glumica je izašla na scenu vidno uznemirena.

Govorila je o tome kako je poezija, slično pozorištu, jedan od posljednjih bastiona slobode. Pričala je kako slobode u većini slučajeva nema u životima ljudi, te spomenula kako se nadvila mračna sila kapitalizma nad narodom koji grca u kreditu, strahu i nemaštini. Ono što je usljedilo bila je najveća transformacija kojoj sam prisustvovao u životu.

„Momak ide vragolan, /Po gori se širi, /Lep je kâno lepi dan /Što kroz goru viri“, prštali su stihovi iz „Vragolija“, inače vesle pjesme Branka Radičevića koja je bila u potpunom kontrastu sa ranije rečenim i tu se čula, vidjela i osjetila kako snaga glume, tako i snaga Brankove poezije u vremenu.

Brankova poezija danas diše kroz živu riječ upravo zbog toga što je on propjevao u svom jeziku. Ono što je nevjerovatno jeste da prilikom vrhunskih interpretacija te poezije gotovo nikada ne vidim neku kameru koja bi zabilježila dragocjeni nastup, ali kada kakav političar daje izjavu i ponavlja hiljadu puta izrečene fraze, tu je desetina kamera i novinara. To govori mnogo o našem vremenu.

Kamere se, međutim, sjate i na konferecijama za medije popularnih pjevača.

Tako je bilo i 2003. godine kada je Zdravko Čolić promovisao album „Čarolija“.

Momčilo Bajagić Bajaga tom prilikom govorio je kako je komponovao pjesmu „Kletva“ koja je na albumu snimljena pod nazivom „Ao nono bijela“ i našalio se da je tekstopisac Branko Radičević bio spriječen da dođe. Utom je jedna novinarka, na zaprepaštenje prisutnih, pitala zašto je bio spriječen. Iz čistog neznanja novinarka je zapravo postavila pravo pitanje, jer Brankovo prisustvo među nama je duhovno.

Pitam se koliko ljudi na koncertima Zdravka Čolića koji uglas pjevaju „Pjevam danju, pjevam noću…“ zna da je te stihove napisao Branko Radičević, doduše na ekavici, i iste posvetio Mini Karadžić, ćerki Vuka Karadžića ili koliko je ljudi na koncertima Merime Njegomir znalo dok je pjevalo „Gde si dušo, gde si rano“ da su to sihovi iz Brankove pjesme „Ukor“.

Malo ljudi zna da danas postoji više kompozicija na pjesme Branka Radičevića nego što postoji njegovih pjesama, te da je opus o Branku obimom odavno prevazišao njegov opus.

Povodom dva vijeka od Brankovog rođenja Nenad Grujičić, književnik koji je već 42 godine na čelu Brankovog kola, štampao je dva kapitalna djela „Kolo, kolo, naokolo“, pojave i portrete o uspomenama sa „Brankovog kola“, te „Ao danče, ala si mi beo“, antologiju, odnosno cvetnik pesama (o) Branku. Zvuči nevjerovatno da je o Branku pisalo čak 149 pjesnika, te da ova knjiga sadrži čak dvije stotine pjesama. Tako se simbolično potrefilo za godišnjicu. U ovoj knjizi zastupljena su čuvena, manje poznata i vodeća pjesnička imena srpske književnosti od Zmaja i Njegoša do danas, kao još jedan od priloga koliko je kult Branka Radičevića živ u srpskom jeziku.

„Nikada više kod nas pjesnik umrijeti neće“, kaže Branko Ćopić u pjesmi „Vedrine“ koju je objavio u Ninu 1953. godine, a koju je posvetio imenjaku Radičeviću.

Ironija je da je Branko Ćopić dobio ime upravo po Branku Radičeviću, te da je i svoj život prije četiri decenije okončao skočivši sa mosta nazvanom po njemu.

U prilogu ovog teksta ostavljam i svoje stihove o Branku štampane u pomenutoj knjizi. Ti stihovi inspirisani su riječima Jovana Đorđevića, autora himne „Bože pravde“ koji se sa Brankom družio u Zemunu 1849. godine.

„Šaha je igrao vrlo vešto i vrlo je brzo pokretao figure“, Đorđevićeva je rečenica o Radičeviću zbog koje se od 1988. godine do danas na Brankovom kolu održava i pjesnički turnir u šahu. Ako koristimo šah kao metaforu, jasno je da je naspram smrti i prolaznosti, Branko Radičević odavno povukao šah-mat. Poput njegovih pjesama i njegovo ime, za svoj rok, odredilo je vječnost.

Brankova partija šaha

Povodom 200. godišnjice rođenja Branka Radičevića

Igrao je šah vješto

i vidio podsvjesno

da poetski an-pasan

povući će sudnji dan

te da bolest nemušta

ne sluti ishodišta

pošto i tajna stiha

dolazi ispotiha

i biva ljekovita

za grla glasovita

otud snaga mladosti

u kontrastu pošasti

u Sremskim Karlovcima

sa novim pjesnicima

djevojka na studencu

umiva našu djecu

a i momak vragolan

u pjesmi je vitalan

velemajstorstvo iza

takvih stoji poteza

iako simultanku

u Đačkome rastanku

htjeli su da rasture

na broju su figure

i sve izgleda lako

kada zaigra Branko

stoga je i ostalo

vilovito mu kolo

pogotovo otkada

desila se rokada

vječnoga mu počinka

prema brdu pjesnika

dva vijeka poslije

tu čeka da privije

skrivši od zaborava

glasove Stražilova

mrijeti je mlidija

al još traje partija

naspram smrti u inat

on zadao je šah-mat.

Milan Rakulj