Zašto režimski mediji ćute o turbulencijama u SDS!?

Svaku pa i najmanju krizu odnosa unutar SDS-a, ranije bi režimski mediji, prije svega RTRS i ATV, ne samo jedva dočekali, nego bi joj davali daleko veću dimenziju od realne. A nakon kritike SDS-ovog načelnika Istočne Ilidže Marinka Božovića upućene rukovodstvu SDS-a i Milanu Miličeviću, imamo zid ćutanja na režimskim medijima.

Da li je Miličević kao takav pod nekom vrstom interesa SNSD-a, jer je ovakvim radom i rukovođenjem još uvijek najjačom opozicionom strankom, tzv. „najkorisniji idiot“ Milorada Dodika. A da li tu ima neke druge zakulisne igre, pokazaće vrijeme. U svakom slučaju sa ovakvim SDS-om i Miličevićevim neefikasnim rukovođenjem, Dodik može biti miran na duže vrijeme.

Kada je svojevremeno rušio Mirka Šarovića nakon lošeg izbornog rezultata SDS-a na opštim izborima 2022. godine, Miličević se nije libio da u javnost šalje otvorena pisma, a nerijetko je tada gostovao na ATV, kritikujući Šarovića i javno izražavao svoje nezadovoljstvo. Danas upravo to prigovara Božoviću i poziva ga da se o problemima i stanju u SDS, sa kojim, kako kaže, ni on nije zadovoljan (!?), raspravlja unutar stranke na njenim organima, iako te organe izbjegava da sazove.

Na jednoj od zadnjih sjednica Glavnog odbora SDS nekada u decembru 2024. je u javnost SDS izašao sa zaključcima od kojih nijedan nije realizovan, a između ostaloga i da se napravi plan konsolidacije stranke i obilasci odbora. U međuvremenu je održana neka sjednica improvizovanog organa te stranke na kojoj su pored članova Glavnog odbora pozvani i načelnici i svi odbornici, da bi uz relativno slab odziv izglasana Deklaracija o političkom djelovanju te stranke i u roku od mjesec dana najavljeno formiranje vlade u sjeni. Ta vlada je i ostala u sjeni nerada SDS-a.

Iako je po statutu SDS-a Miličević morao da sazove redovnu godišnju  izvještajnu skupštinu stranke, kako se navodi do polovine marta, on je tu obavezu izbjegao. Vjerovatno računajući da postoji značajan stepen rizika od nezadovoljnih članova stranke u jednom tako širokom tijelu. Miličevićev stil rukovođenja strankom je specifičan i osim zabijanja glave u pijesak i nerada, on ignoriše svaki problem, ostavljajući ga kao takvog neriješenim, a računajući na neku vrstu lojalnosti i zadovoljenja ličnih interesa jedne uže grupe koja ga podržava. Pri tome voli da koristi izraze „reći ću otvoreno“, „biću jasan“ i „biću iskren“, dakle sve suprotno od onoga što demonstrira.

Najavom da će SDS na naredne izbore izaći sa oba kandidata, možda će za neke sujetne stranačke uši biti prijemčivo, ali je ona koliko nerealna, toliko i svjesno gubitnička, jer bez udruživanja opozicija nema nikakve matematičke šanse za pobjedu. Po onom što je Miličević gostujući na ATV nedavno rekao, stiče se dojam da mu je veći problem Draško Stanivuković, nego Milorad Dodik, iako i njega retorički, ali neproduktivno kritikuje. Zato je nejasno sa kakvim opozicionim kapacitetom glasova podrške svojim kandidatima računa Miličević. Kao što je i nejasno (ili je jasno!) da li SDS ima kapaciteta da restartuje svoju poziciju i bude prepoznatljivija i efikasnija alternativa Dodiku. Naravno, pod uslovom da je to Miličeviću cilj.

A zašto režimski mediji ćute možda saznamo preko ATV.

ISTOK