Zapjevati i za pojas zadjenuti
Stara narodna izreka “zapjevati i za pojas zadjenuti” nas upozorava da postoji vrijeme kada treba i zapjevati i zapucati, ali i oružje za pojas zadjenuti. Možda ona danas šalje najbolju poruku za srpsku politiku nakon izglasavanja Rezolucije o Srebrenici u UN, jer bi nam bilo daleko korisnije i pametnije preispitati da li smo negdje napravili greške koje nam se ne trebaju ponavljati, umjesto što slavimo Pirovu pobjedu, jer nam to najmanje treba. Na isti način kao što neprimjereno likuje bošnjačka politika koja se očigleno udjenula u onaj trend geopolitikem kojem treba pokriće prema islamskom svijetu za nekažnjavanje Izraela za zločine i nesrazmjerne žrtve na palestinskoj strani u ratu koji je u toku.
Iako neki od bošnjačkih političara govore da je Srebrenica izolovan slučaj i da ga tako treba posmatrati, to govori samo o površnosti (namjernoj ili ne?) te politike i malo ko u to može da povjeruje u situaciji kada se u svijetu rješvaju gobalna pitanja, za koja je Srebrenica na margini tih politika. Ako Bošnjaci misle da su nekome danas interesantni i da su u fokusu svjetske politike, grdno se varaju. Oni su samo jedan mali instrument te politike koji je trenutno i jednokratno upotrebljen.
S druge strane novokomponovana srpska politika, ukoliko je uopšte nova, pati od istih onih slabosti koje je ta politika imala u prethodnom periodu, kada se našla na meti potkusurivanja velikih sila, a nepromišljenim postupcima davala za povod ono što je tim silama tada odgovaralo. Zato se teško oteti utisku da trenutna destabilizacija stanja u region kao posljedica glasanja o Rezoluciji u Srebrenici, kada su sve susjedne zemlje Srbije izuzev Mađarske, podržale tu Rezoluciju, u stvari jeste prava namjera pojedini država i da im mi našim postupcima navodimo mlin na vodu. Tako se Srbija ponovo našla na strani “remetilačkog faktora” i stavila sebi “metu na čelo”, što joj u ovoj geopolitičkoj situaciji nikako ne odgovara.
Nema govora da će bilo ko od Srba danas ostati ravnodušan i imati neodređen stav prema moralno nekredibilnim sponzorima Rezolucije, Njemačkoj i Ruandi, kao i da će to mnogi smatrati pranjem sopstvene prošlosti i savjesti tih zemalja, ali danas su motivi takvih inicijativa daleko širi i različitiji od toga. I nisu slučajno izabrane države koje su reprezentativna slika islamskog i zapadnog svijeta. Odatle je ključno pitanje za srpsku politiku na koju će se stranu svrstati i kakve će to posljedice imati za Srbiju. Nemoguće je ignorisati činjenicu da je jedan značajan dio sadašnje politike isprovocirao sam Milorad Dodik, permanentno podgrijavajući krizu i atmosferu sukoba u BiH, ali i regionu. I pitanje je u čijem interesu!? Zašto je Aleksandar Vučić preuzeo taj politički narativ je pitanje za njega, ali je nemoguće ne primijetiti jedan nesrazmjeran i nametljiv uticaj SPC i episkopa na čelu sa patrijarhom Porfirijem, koji je slično Irineju, a nasuprot patrijarhu Pavlu, ispolitizovao Crkvu do mjere suprotno njenoj misiji i ulozi u društvu i životu jednog hrišćanskog naroda.
Srbi su kroz istoriju imali i faze cezaropapizma, kada je položaj crkve bio neprimjereno poistovječen državničkim poslovima i upravljanju državom, ali o potpunog progona Crkve iz društva i njenom otpadništvu od naroda. I jedna i druga faza su krajnosti kojima je srpski narod sklon i zato je mjera crkvenog stava upravo bio patrijarh Pavle kojeg nikada niko nije mogao stvrstati ni na jednu političku stranu, izuzev na stranu Crkve. Slijedeći Pavla bilo bi nam pametnije pokazati više ljudskosti na koju je on uvijek pozivao, nego se gađati velikim riječima iza kojih ništa ne stoji.
Ludilo srpske politike kojem svjedočimo, od neprimjerenih glorifikacija sopstvene nacije do slavlja pobjeda koje to nisu, mora biti zaustavljeno dok ne bude potpuno kasno. Za takvu politiku su naravno potrebni ljudi, i u državnim poslovima i u Crkvi. Sada se pokazuje vrlo vidljivo da nedostaju takvi autoriteti u Crkvi kakvi su bili Atanasije i Amfilohije, ali i u srpskoj politici, jer je ponašanje ovdlašnjih političkih lidera u najmanju ruku sramotno, posebno Milorada Dodika.
Drugim riječima, bilo bi daleko pametnije za srpsku politiku da danas realno sagleda svoj položaj i ponaša se daleko pragmatičnije, trezvenije i bez euforije, kao i da hladne glave preispita svoje slabosti i greške iz kojih treba izvući odgovarajuće pouke. Nikakva monolitnost i homogenizacija naroda kojom se sada hvalimo neće biti od pomoći u tom poslu i narod očekuje mudrije vođenje koje nas neće držati zarobljenim u stare politike i prošlost, prije svega za njene pogrešne faze. A posebno ne da se ponovo kola svjetske politike lome preko Srba, jer mi taj luksuz žrtava više nemamo.
ISTOK
