Ovo nije prvi put. Prije pola godine, još jedno dijete, jer da, maloljetnici su djeca, odlučilo je da napusti ovaj svijet. Vješanjem. Zvuči brutalno, ali realnost jeste brutalna. Mislim da se ne možemo se više skrivati iza floskula o “privatnosti porodice” ili “osjetljivosti situacije”. Ne bi trebali ćutati na sve ovo. Jer, tišina nas je već koštala previše.
Mentalno zdravlje mladih više nije tabu tema. Ili barem ne bi trebalo biti. Anksioznost, depresija, osjećaj nepripadanja, pritisak škole, očekivanja roditelja, društvene mreže koje konstantno stvaraju iluziju savršenstva, sve su to faktori koji svakodnevno razaraju psihu tinejdžera. A koliko ih zaista slušamo? Koliko ih zaista vidimo?
Škole nemaju dovoljno psihologa. Psiholozi koje imaju često su preopterećeni ili sistemski zanemareni. Roditelji, možda umorni i od vlastitih borbi, često ne prepoznaju znakove upozorenja na vrijeme. A društvo? Društvo i dalje kaže: “Proći će ga. To je faza.” Ali nije prošlo. I ne prolazi.
A da bi prošlo, potrebna je sistemska promjena. Potrebna je javna kampanja o mentalnom zdravlju, uvođenje obaveznih radionica u školama, dostupna psihološka pomoć bez stigmatizacije, otvoreni razgovori, medijska odgovornost. Potrebna je empatija. Jer djeca ne odlaze jer žele da umru, odlaze jer u tom momentu ne vide drugi izlaz. A na nama je da im pokažemo da izlaz postoji.
Nijedno dijete ne bi smjelo da se osjeća toliko samo, toliko izgubljeno, da smrt postane jedino rješenje. Nijedna porodica ne bi smjela da prođe kroz bol koja se ne može ni opisati, a kamoli zacijeliti. Ako društvo ima išta ljudskosti u sebi, vrijeme je da počne slušati. Da prestane ćutati.
Jer ta prokleta tišina već predugo ubija.
Autor: Sanja Dragić/srpskainfo
