Zašto? Da li smo odustali sami od sebe, od pobune, dostojanstva, borbe? Da li su građani “izračunali” da im je lakše i jednostavnije otići iz BiH, nego voditi borbu sa neizvjesnim ishodom?
Mnogi vodeći intelektualci današnjice upozoravaju da je apatija zahvatila cijelu planetu, pogotovo njene najrazvijenije dijelove, da je vreme heroja prošlo još u 20. veku i da su ljudi sve svesniji činjenice da imaju samo jedan život i da ga ne vrijedi žrtvovati za ideale.
Tmurnom raspoloženju i sveopštoj bezvoljnosti znatno doprinose i klimatske promjene i apokaliptična upozorenja da srljamo u bezdan, koji smo sami sebi stvorili.
Ipak, sagovornici Srpskainfo ističu da uz sve ove “svjetske boljke”, imamo i svoje lokalne specifičnosti, koje samo pojačavaju letargiju i odsustvo borbenosti. Na listi tih specifičnosti prednjače parohijalni kolektivistički duh, strah od rata i sklonost mitovima.
Sa balkona, kao Mapetovci
Kako ističe politička analitičarka Tanja Topić, mi već generacijama njegujemo duboko autoritarno naslijeđe, te dopuštamo vođama da udaraju šakom od sto i misle svojom glavom u naše ime.
Tanja Topić-Naša tradicija i naša politička kultura nije participativna, pa smatramo da nije dobro zamjerati se vlastima, i svima koji su moćniji, jer možemo dobiti po leđima. Imamo nešto od parazitskog mentaliteta, čekamo da se neko drugi izbori za nas, nismo dovoljno osviješćeni ni politički pismeni da stvarnost sagledamo na pravi način -kaže Topićeva.
Podsjeća da su rijetki građani koji su svjesni da, kao poreski obveznici, imaju pravo da od političara traže da im polože račune za trošenje svake marke javnog novca, jer je to novac svih građana.
-Skromni smo u zahtjevima, živimo u mitovima i u prošlosti, više vjerujući u nebeski nego u stvarni život, i ne borimo se za ono što nam kao ljudskim bićima i građanima pripada – ističe Tanja Topić.
Ona smatra da smo zapušteno društvo, dijelom i zbog dugotrajne izloženosti političkoj indoktrinaciji i manipulaciji, ali da smo “istovremeno nadobudni u nekritičkoj samorefleksiji”, misleći da smo najbolji, najljepši i najpametniji.
–Borbeni jesmo, ali samo u vrijeđanju, ponižavanju i omalovažavanju i lakše nam je spakovati kofere i otići na ” mrski Zapad”, nego se boriti za dostojanstven i pristojan život. I dok “na peronu” čekaju odlazak iz BiH, mnogi mapetovski, sa balkona, kritikuju i ismijavaju svakog ko se buni i bori se za pristojno društvo – zaključuje Tanja Topić.
Ko se bori, taj je izdajnik
Socijalni psiholog dr Srđan Puhalo smatra da je ključni problem to što su nas moćnici ubijedili da smo sami sebi nebitni: kao građani, radnici, potrošači i uopšte kao ljudi pojedinci. Važan je, kaže, kolektivitet, a posebno jedna kolektivitet, i svako ko iskorači iz tog okvira biva proglašen izdajnikom.
– Mi kao pojedinci nismo važni, a samim tim nisu važne ni naše muke, problemi, ali ni sreća i radost. Naši “mali” životi su nevažni naspram etničkog kolektiviteta. Mi moramo da se strpimo i odričemo, zarad uspjeha naše etničke grupe. Mi ćemo možda u Raj ili Pakao, to će odlučiti Bog, ali mi ćemo vječno živjeti ako opstane naš etnos – kaže Puhalo.
Sve to je, dodaje Puhalo, odlika kolektivističkog mentaliteta, koji ne priznaje individualne prohteve.
–Ako su naši individualni prohtjevi u suprotnosti sa interesima kolektiviteta, oni dovode do slabljenja naše grupe i onda je to izdaja, a zna se kako treba sa izdajnicima. Zato mnogi ćute i trpe nadajući se da će na taj način zavrediti Raj. Istovremeno, djecu tjeraju u inostranstvo, da osjete čari ovozemaljske radosti i da pošalju nešto crkavice da bi im roditelji mogli preživjeti – zaključuje Puhalo.
Sociolog Vladimir Vasić kaže da se, uz sve navedeno, mora imati u vidu i činjenica da je BiH istovremeno i tranziciono i postkonfliktno društvo.
– Ne tako davno smo imali jedan vrlo težak ratni sukob, i sada svaki pomen rata kod ljudi budi loše emocije i paničan strah. To je karta na koju političari igraju. Manipulišući tim strahom, oni se poigravaju sudbinama ljudi – kaže Vasić.
Kad god počne da se talasa, da se ispoljava nezadovoljstvo penzionera, studenata, potrošača, moćnici zaigraju na tu kartu, dodaje Vasić.
-Kad se pojavi makar i naznaka socijalo – ekonomskih zahtjeva, uvijek se, neizostavno i nepogrešivo nametne neka etnička ili vjerska tema i uz nju, naravno, prijetnja ratom – kaže Vasić.
Čim građani počnu da se okupljaju, oko bilo kakvog realnog cilja, politika se pobrine da se ta grupa razbije, spletkarenjem i sijanjem mržnje i razdora.
“Bacaju nam užeglu nacionalnu kost”
-Problemi socio-ekonomske prirode u BiH, koje mi svi imamo, nisu etničkog karaktera, ali ako Srbi, Hrvati i Bošnjaci krenu zajedno da to propituju, odmah se baci ona užegla nacionalna kost, da se mi posvađamo oko nje. Poenta priče je da moramo krenuti u proces denacionalizacije i depolitizacije socijalnih problema – smatra Vasić.
Dodaje da je problem i činjenica da su mnogi građani zarobljeni u mreži stranaka, koje su im obezbijedile posao ili ih zadužile nekom dugom “uslugom”, koja se često, ustvari, svodi na nešto na šta građani po zakonu imaju pravo.
– Po principu spojenih posuda gađani onda ne smeju da reaguju, a nereagovanjem ostaju zarobljeni – kaže Vasić.
On smatra da su za ovakvo stanje u društvu najodgovornije kategorije kojima i sam pripada: mladi ljudi i akademska zajednicu, dakle ljudi koji imaju šta da kažu.
-Govoriti istinu nije , kako političari tvrde, “rušenje institucija”. Dužnost nam je da javno kažemo šta nije u redu, ali i da predložimo kako da se to riješi, jer jalova kritika ne donosi ništa dobro. Uvjeren sam da u našem društvu ima snage za to, da ima zdravog tkiva, samo ako smo u stanju da pređemo zamišljene granice, koje postoje jedino u glavama ljudi – kaže Vasić.
Mladi sociolog na kraju ističe da je jako bitno imati na umu da velike promjene nikad ne dolaze od grupa, nego od kreativnih i hrabrih pojedinaca.
