Srpska elita i crkvena jerarhija ćute, a narod prepušten sam sebi

Mnogo štošta sudbonosno se dešava u novije vrijeme kada je u pitanju srpski narod, ali je nemoguće oteti se jednom opštem utisku da je on u velikoj mjeri zbunjen i sluđen, a srpska inteligencija i crkvena jerarhija se ponašaju izdajnički prema sopstvenom narodu.

Naravno, niko nije savršen, pa ni narod, ali je srpski narod u velikoj mjeri zapušten i ne čuje se glas onih koji bi trebali da pozivaju na njegovu budnost i svijest, da ga popravljaju i usmjeravaju. Pored svega u kolektivnoj sviijesti srpskog naroda je ostao osjećaj za humanost i božansku pravdu, naše crkve nisu prazne i nismo izgubili vrijednosti porodice – što ostavlja trag nade za našu budućnost.

Ali ono što nedostaje jeste njegova elita, koja je postala korumpirana, ucijenjena, slaba i djeluje da ga ne voli. Rijetki su oni koji se izdvajaju iz tog stanja opšte  nezainteresovanosti i odsustva žrtve za sopstveni narod. Čak suprotno tome, narod se svjesno zaglupljuje i kriminalizuje. U tom poslu prednjači naša politička elita, ali ne zaostaje ni intelektualna.

Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste ponašanje crkvene jererhije, koja na sve to ili ćuti ili se uklapa u tu dekadenciju. Zavladao su veliki kukavićluk i licemjerje. Nema slobode mišljenja, čak se progone oni koji je zagovaraju.

Nekada je starac Nikon, svetogorski monah u Novom Skitu, u svojim posljednjim danima zapisao:

„Najgore stvari nisu počinili zli, već dobri kroz svoje ćutanje… Niste vi smireni pred Bogom. Vi ste kukavice. To su ljudi poraženi prije nego što su i počeli da se bore. Oni žrtvuju svoju ličnu slobodu da bi dobro živjeli, da bi se dobro proveli. Ono što voliš i jesi – to je ono za što ćeš se boriti, to je ono o čemu ćeš govoriti i čime ćeš se ponositi.“

U najmanju ruku da razmislimo o riječima ovog mudrog starca. Jer mnoge od ovih stvari vidimo među nama, a da li ćemo o njima da progovorimo, to je već stvar naše autentične vjere. Ove lažne je i previše.

ISTOK