Servilnost Miloša Bukejlovića i Dušana Petrovića

Piše: Dr Milan Blagojević

Ničim izazvani od mene, jer ih nijednom riječju nikada do sada nisam ni pomenuo, oni su me, upravo zbog svoje servilnosti (Bukejlović prema Miloradu Dodiku, a Petrović prema Cvijanovićevoj, od kojih im je i stigla komanda da se oglase protiv mene), najprizemnije napali svojim pisanijem za SRNU i RTRS 27.4. ove godine, imputirajući mi (Bukejlović) da „obmanjujem javnost i vapim za eksponiranjem nakon neostvarene ambicije da budem izabran za sudiju Ustavnog suda BiH“, dok mi Petrović imputira da, ni manje ni više, navodno „opravdavam Lagumdžijine ilegalne postupke činjenicom da je imenovan od Predsjedništva BiH“.

Krenuću od navoda Miloša Bukejlovića. On se, kao i Petrović, po komandi oglašava na moj tekst objavljen 27.4.2024. godine na portalu BN, pod naslovom „Dodik napravi problem, a onda sebe proglašava za spasioca“.

Kaže Bukejlović da me je, u vezi sa mojom tvrdnjom da je Željka Cvijanović trebala da zatraži vanrednu sjednicu Predsjedništva BiH na temu rezolucije o Srebrenici, trebalo pitati „šta bi bio zaključak koji bi tom prilikom priložila srpski član Predsjedništva“, te da je, kaže dalje Bukejlović, „logično, na primjer,  da to bude zaključak kojim se nalaže ambasadoru Zlatku Lagumdžiji da obustavi aktivnosti, jer je djelovao neustavno“.

Moj Bukejloviću moj, ovim što si napisao samo pokazuješ koliko je tvoje neznanje i kako ni ti, a ni Petrović, ne znate elementarne stvari vezane za organizaciju i rad Predsjedništva BiH, kao što ste, izgleda, statirali i na nedavnom skupu u Banjaluci, održanom 18.4. ove godine, na kojem je govorila Željka Cvijanović.

Ostavljajući po strani činjenicu da Željka u svom bezmalo desetominutnom govoru tom prilikom nije ni izgovorila riječ Srebrenica niti išta iz Izvještaja Komisije eksperata predvođene Gideonom Grajfom o događajima u Srebrenici, ona je u tom govoru ipak rekla ovo, misleći na rezoluciju o Srebrenici: „Ta rezolucija, koja je poslana u Generalnu skupštinu, nastala je tako što nikada nije data prilika da oni koji su nadležni u Bosni i Hercegovini o tome odlučuju, a ti koji su nadležni, među njima sam i ja“ (Željka, priliku treba da stvoriš ti).

Da su Bukejlović i Petrović samo pažljivo slušali ove riječi Cvijanovićeve, vidjeli bi da Željka zna da ta rezoucija već postoji, dakle da se zna njen sadržaj i da je već dostavljena Generalnoj skupštini. Činjenica da je tekst rezolucije objavljen i u više ovdašnjih medija, uz informaciju da je Zlatko Lagumdžija u UN-u ishodio i to da je BiH navodni sponzor teksta te rezolucije, bilo je od presudne važnosti za promptno djelovanje Željke Cvijanović i njenog kabineta u Predsjedništvu BiH, odmah nakon skupa u Banjaluci 18.4. a i ranije, jer je tekst navedene rezolucije bio poznat i prije toga.

Naime, saglasno Poslovniku Predsjedništva BiH svaki član Predsjedništva ima pravo da traži održavanje vanredne sjednice, u kom slučaju je predsjedavajući dužan da sazove tu sjednicu. Kada zatraži vanrednu sjednicu, član Predsjedništva ima pravo, prema istom Poslovniku, i da predloži tačku dnevnog reda, o kojoj se ne glasa nego se ona usvaja. U ovom slučaju Željka Cvijanović je mogla, samo da hoće, i da formuliše tu tačku tako što bi predložila da Predsjedništvo BiH glasa o odluci, a ne o nekakvim zaključcima kako neuko govori Bukejlović, čiji sadržaj Cvijanovićeva može, ali nažalost neće, da formuliše tako da glasi:

– da se članovi Predsjedništva nakon rasprave glasanjem izjasne da li su za „odluku kojom Predsjedništvo BiH daje podršku rezoluciji o Srebrenici dostavljenoj Generalnoj skupštini i da je BiH sponzor te rezolucije“.

Tako formulisana ova tačka dnevnog reda, odnosno odluka, bi, samo da je Cvijanovićeva to htjela, stvorila obavezu da o njoj glasaju članovi Predsjedništva, saglasno članu 42. Poslovnika Predsjedništva BiH. Jer, tim članom, koji se odnosi na odluke iz sfere spoljnih poslova BiH, propisano je da se o tome mora glasati.

U slučaju nepostizanja konsenzusa tokom prve vanredne sjednice, član 42. stav 2. Poslovnika kaže da predsjedavajući uvrštava to pitanje u dnevni red iduće sjednice kao obaveznu tačku. Dakle, Cvijanovićeva je imala mogućnost da u slučaju neuspjeha prve sjednice zbog odsustva konsenzusa zatraži da se odmah ili u kratkom roku održi i druga vanredna sjednica, na kojoj bi se moralo ponovo glasati i ako ni na njoj ne bi bio postignut konsenzus, odluka, onako kako je prethodno već citirana, se usvaja glasovima najmanje dva člana Predsjedništva.

A to znači da bi svi članovi Predsjedništva tada morali glasati, jer ih na to obavezuje član 42. stav 2. Poslovnika, pa bi Denis Bećirović i Željko Komšić glasali za prethodno citirani prijedlog odluke, dok bi Cvijanovićeva glasala protiv. I onda bi Cvijanovićeva imala pravo da na takvu odluku uloži veto, o kojem bi konačnu odluku donosila Narodna skupština Republike Srpske, koja bi sigurno podržala veto, čime bi bila anulirana odluka Bećirovića i Komšića.

Sve to bi u konačnom značilo da Predsjedništvo BiH, a time i BiH, nije glasalo ZA rezoluciju o Srebrenici pa bi Generalna skupština UN teško povrijedila Povelju UN kada bi za nešto što se odnosi na BiH glasala suprotno od glasa BiH kao države članice UN. A ako bi Bećirović i Komšić tokom glasanja o navedenom prijedlogu bili uzdržani, a Cvijanovićeva i u tom slučaju bude protiv prijedloga odluke, i to bi značilo da BiH nije glasala ZA rezoluciju o Srebrenici pa i u tom slučaju, bez glasa ZA od strane BiH,

Generalna skupština takođe ne bi mogla, a da ne povrijedi Povelju UN, da glasa za usvajanje te rezolucije.

U tome je, dakle, važnost navedenog postupanja i to je ono što se moglo učiniti od strane Željke Cvijanović, ali nije. Nažalost, ništa od toga ne vide i ne znaju ni Miloš Bukejlović ni Dušan Petrović, ali zato znaju da trivijalnim, ljudski iskvarenim, prizemnim rječnikom, etiketiraju čovjeka i to ni manje ni više do sa pozicije ministra pravde, odnosno šefa Kabineta srpskog člana Predsjedništva BiH.

Da, znaju njih dvojica i više od toga, i to o nečemu što je samo za njih važno i korisno, a što dokazuje svu dekadenciju Republike Srpske i srpskog društva u cjelini.

Miloš Bukejlović je rođen 1989. godine i, kao mlađan, bio je ne samo kadar Srpske demokratske stranke u Doboju, već je u tom svojstvu lomio slavski kolač za krsnu slavu SDS-a u Doboju,  na Petrovdan 2018. godine. Ako, ako, rekle bi tada mnoge Dobojlije koje znaju familiju Bukejlović, poznatu u tom kraju.

Pa Milošev otac Božo Bukejlović je Srbin iz Osječana kod Doboja i nema ništa loše u tome, rekle bi takođe Dobojlije, da mu sin Miloš bude član i kadar SDS-a i da lomi slavski kolač na krsnoj slavi SDS-a.

Ali nedugo zatim Miloš se preobratio, i izjašnjavajući se kao Hrvat i član Dodikovog SNSD-a brzo se uspinjao. Od referenta u kabinetu gradonačelnika Doboja, Miloš je ubrzo postao sekretar Skupštine grada Doboj, zatim odbornik u toj skupštini, pa njen predsjednik, a zatim direktor jednog preduzeća u Doboju.

Kako se vidi, Bukejlović u svojoj profesionalnoj biografiji nikada do sada nije radio u pravosuđu, ali to nimalo nije smetalo da, sa takvim oskudnim referencama, bude imenovan za ministra pravde Republike Srpske.

Imao sam priliku da se lično uvjerim u deficit znanja Miloša Bukejlovića. Jednom je to bilo sredinom prošle godine, kada me je zamolio da odem sa njim u njegov ministarski kabinet u Vladi Republike Srpske i da mu pomognem u formulisanju nekoliko prijedloga zaključaka za Narodnu skupštinu.

Kad smo stigli do njegovog kabineta, u ulaznu prostoriju uz taj kabinet, on je svojoj sekretarici koja nas je dočekala rekao da u kabinet ne ulazi ni ona niti bilo ko drugi. Ubrzo po ulasku u kabinet postalo mi je jasno zašto joj je sve to rekao. Naime, Miloš je odmah otvorio svoj laptop, stavio ga na radni sto i onda je zatražio da mu ja formulišem tri zaključka za Narodnu skupštinu, koje je on kao daktilograf samo kucao na tastaturi laptopa, u mom prisustvu i uz moje diktiranje.

U jednom od tih zaključaka trebalo je, po prirodi stvari, odrediti i rok za njegovo izvršenje. Kada sam mu formulisao tu odredbu, on me je samo pogledao onako iskosa, malo se nasmijao i rekao mi nemojte da dajemo rokove, očigledno mi time stavljajući do znanja da to ne žele oni koji su iznad njega.

Tada sam neposredno vidio da on ima nedostatke u pravilnom formulisanju misli i njihovom pravilnom oblikovanju u pisane pravne odredbe. Ali mu to nimalo nije smetalo da te, od mene formulisane, zaključke kasnije predstavi kao svoje.

Nedugo nakon toga imali smo sastanak jedne radne grupe u prostoriji u koju se ulazi i kroz sporedna vrata Bukejlovićevog kabineta. Na tom sastanku, kojem je prisustvovao i on, tema je bila izrada nacrta zakona o neprimjenjivanju presuda i svih drugih odluka Suda BiH, što se odnosilo i na odluke Tužilaštva BiH.

O tome javnost ni do danas ne zna, a treba biti spremna i na to, da će vlast usvojiti i te zakone.

Ukazivao sam i pokušavao da ubijedim prisutne koliko je štetno po ugled i sliku o Republici Srpskoj da se uopšte o tome razgovara, a kamoli piše nacrt zakona. Pokušavao sam i da prisutne podsjetim na štetni i neustavni Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH, koji je prije toga već bio usvojen, te da i ovaj nacrt zakona u vezi sa Sudom BiH ide u istom tom neustavnom pravcu.

Nažalost, ništa nije vrijedilo, jer je za to sa najvišeg nivoa već bilo izdato naređenje da mora tako, a ministar Bukejlović je izvršilac naređenja pa je zato sve to samo mirno i hladnokrvno posmatrao. Poslije toga pozvao me je opet u njegov kabinet. I tada sam mu ukazivao koliko je taj nacrt zakona ne samo neustavan, nego i štetan po Republiku Srpsku.

Nažalost, i to je bilo uzalud. Umjesto daljeg razgovora o tome, Bukejlović me je zamolio da mu poklonim moj univerzitetski udžbenik ustavnog prava, što sam i učinio. Ne znam da li ga je u međuvremenu pročitao, nisam siguran, jer ima 677 stranica, a to je možda mnogo za njega.

I moj poslednji kontakt sa njim imao sam u jesen prošle godine.

Povod za to bio je jedan javni istup Milorada Kojića, SNSD-ovog poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH, u kojem je obrazlagao prijedlog jednog zakona. Pročitavši to što je Kojić napisao kao svoje misli odmah sam vidio da su veliki dio toga u stvari doslovno moje misli, iz moje knjige Ubiće nas neznanje i pohlepa.

Nešto više od jedne stranice te knjige bilo je doslovno prepisano u Kojićevom tekstu, ali bez navodnika i bez citiranja izvora iz kojeg je prepisano.

Telefonom sam skrenuo na to pažnju Kojiću, koji mi je brzo odgovorio da će provjeriti, ne rekavši ni kako ni s kim će to učiniti.

No, sat vremena nakon toga sve mi je bilo jasno, jer me je nazvao Miloš Bukejlović i rekao da je on svojim ljudima u ministarstvu, koji su pisali tekst za Kojića, rekao da prepišu taj dio iz moje knjige i da ne navode izvor iz kojeg su prepisali. Poslije ovakvog priznanja svaka riječ je bila suvišna, ali smo razgovor ipak uspjeli završiti na kurtoazan način.

To je, dakle, Miloš Bukejlović, beskrajno ambiciozan, kalkulabilan, spreman ne samo na to da po potrebi mijenja svoja uvjerenja i političke dresove, nego i da odradi poslove koje mu narede oni koji su ga postavili na ministarsko mjesto. Zauzvrat se, bez valjanog profesionalnog iskustva, uspeo na najviše stepenice ovdašnje državne hijerarhije.

Ništa drugačije ne stoje stvari ni sa Dušanom Petrovićem.