Troši se više novca na suđenja nego što bi porodice žrtava mogle dobiti odštete.
Najskuplje vještačenje – 3D rekonstrukcija vrijedna 35.000 KM – završilo je u sudskoj kanti za otpatke.
Dakle, platili smo nešto što niko nije ni koristio.
Advokati po službenoj dužnosti inkasiraju ogromne sume, dok je pravda i dalje na čekanju.
Sudski epilog postoji, ali sumnje u presudu i dalje lebde – čak i iz tužilačke završne riječi.
Ukupni troškovi suđenja optuženima za teško ubistvo Slaviše Krunića i Žarka Pavlovića već su premašili 100.000 maraka.
Osuđeni su, ali bez čvrstog dokaza za sve.
Uloga pojedinih aktera ubistva Slaviše Krunića ostaje maglovita, kao i misterija identiteta naručioca, ali budžetski trošak je vrlo jasan – plaćamo svi.
Zločin je individualan, ali je naplata kolektivna.
Pravosuđe koje ne nudi jasnoću, nego dodatna pitanja, generiše nepovjerenje i bijes.
Dok Vrhovni sud ne donese konačnu riječ, građani već znaju konačan trošak.
Pravda u ovoj zemlji traje dugo, košta mnogo i ne garantuje istinu.
U međuvremenu, budžetska rupa se širi, a porodice čekaju ono što im je najpotrebnije – mir i istina.
Ako se uloženi novac ne pretače u povjerenje u institucije, onda je to čista finansijska zloupotreba emocije javnosti.
I pitanje je – je li pravda u ovom slučaju zadovoljena, ili je samo dobro naplaćena?
