Posebna sjednica NSRS: Obesmišljavanje politike
Sinoć smo na posebnoj sjednici Narodne skupštine RS svjedočili političkom dnu i očiglednom kraju jedne politike. I bilo je to zaista mučno gledati. Sve se odvijalo ispod minimuma ljudskog dostojanstva i elementarne političke kulture. Jer su rukavice skinute, a ostrašćena želja za vlašću je pokazala svoje najružnije lice.
Zašto opozicija nije napustila zasjedanje?
Koristeći pravila i protokol posebne sjednice na kojoj uvodničari mogu da govore beskonačno puta i koliko žele, a poslanici u najmanjoj mogućoj mjeri, imali smo priliku ćuti cijelu salvu uvreda i najtežih riječi od predstavnika vlasti. Tako su se protagonisti jedne morbidne politike Milorad Dodik, Radovan Višković i Željka Cvijanović smjenjivali kao na traci, cijelo vrijeme toka sjednice, a opozicioni poslanici bez prilike da na njih odgovore, jer su mogli imati jednu diskusiju i jednu repliku. Sve je to trajalo da kasno u noć i zaista je bio podvig sve to izdržati, a ne napustiti zasjedanje, a kamo li gledati pored malih ekrana.
Možda bi cijelo ovo mučenje i iživljavanje i prestalo da su opozicioni poslanici napustili zasjedanje, ali su oni iz nekog razloga ostali i sve to odlučili izdržali, iako je svaka ljudska logika nalagala da se izađe i da sve ono što smo mogli vidjeti i čuti ne gledamo i ne slušamo. Od najtežih uvreda o izdajnicima, kretenima, idiotima, lopovčinama, smradovima i šta sve ne, do bahate demontracije sile novca i pokazivanja koliko ko ima para u depu. Sve je to u jednom najcrnjem obliku viđeno i izrečeno o opoziciji koja je jedini odgovor mogla imati kroz nekoliko pokušaja krivog navoda i dobacivanja sa klupa, rizikujući da nakon treće opomene budu izbačeni. Jednom rječju, otužno i mučno!
Ipak, nakon svega preživljenog može se izvući jedan kakav-takav zaključak: ova i ovakva vlast je na svojem kraju i ona nema šta više da ponudi. Ona je obesmislila svaku vrstu politike, posebno ovu koju nam demonstrira u kontinuitetu 18 godina, ali i mogućnost odgovora na nju. I da iza sebe ostavi što više kontaminiran teren. Jedino što je preostalo jeste jedna ružna slika kraja onih koji su u „ratu“ sa onima koji su ih i doveli na tu i takvu vlast, svjesni da, koliko god to predstavljali „patriotskom“ borbom, gube tu bitku. Jer im je poznata njihova moć.
Šta dalje?
Slijedi nam jedna faza u kojoj ćemo gledati odvratno političko umiranje i egzekuciju jednoj morbidnoj i po svemu nenormalnoj politici i da, koliko god je to moguće, ostanemo prisebni i sabrani na one elementarne ljudske i društvene vrijednosti koje drže jednu zajednicu, nacionalnu ili višenacionalnu, u njenom prirodnom stanju i obliku. Naravno, neće moći bez posljedica, jer smo predugo bili saučesnici u jednoj dekadentnoj politici koja je ostavila trag i na opozciju, kao i mogućnost neke političke alternative, ali i na društvo u cjelini.
Kako god, društva su vitalne i regenerativne zajednice i prirodna je stvar da će se u nekom periodu koji dolazi lopta „spuštati na zemlju“, a otrežnjenje preuzeti dominaciju nad opijenošću i opsjednutošću vlašću, privilegijama i novcem koji su postali jedini konstituens i spiritus movens (pokretački duh) društva i politike. Bar se nadati da je to nakon svega moguće.
ISTOK
