Politico: 15 scenarija koji bi mogli potresti svijet u 2026.

Sve je više znakova da velike promjene ne dolaze kao spor proces, nego kao nagli skok. Stručnjaci okupljeni oko POLITICO-a skiciraju „crne labudove“ — događaje koji su možda malo vjerovatni, ali sasvim mogući i sa posljedicama koje traju godinama. Njihova poruka je jednostavna: sistemi su postali povezani do te mjere da jedan potres može izazvati cijelu lavinu.

1. AI izaziva nove „flash crash“ trenutke — izvan berzi

Kako AI agenti dobijaju autonomiju, oni više ne izvršavaju samo unaprijed definisane komande. Uče, improvizuju i odgovaraju jedni na druge. Zamislimo njihovo djelovanje u finansijama, energetici, korporativnim mrežama ili javnim uslugama — gdje svaka greška proizvodi lanac reakcija. Dovoljna je jedna pogrešno procijenjena situacija da se pokrene domino-efekat koji niko nije planirao. Najopasnije je to što bi se takvi incidenti mogli odvijati prebrzo za ljudsku intervenciju.

2. Ekonomija pod teretom duga

Euforija tržišta skriva duboku ranjivost. Previše je projekata koji stoje samo zahvaljujući jeftinom novcu. Ako se kamate ili povjerenje promijene, investitori će tražiti sigurnost, a banke će postrožiti uslove. Posljedice: nestanak radnih mjesta, pad vrijednosti imovine i rast socijalnih tenzija. Kriza duga nikada ne pogađa „apstraktne brojke“. Ona se uvijek pretvori u ljudske sudbine.

3. Sirija ponovo tone u rat

Desetljeće iscrpljenosti proizvodi eksploziju bijesa. Kada država reaguje silom, nemiri prerastaju u obračun među zajednicama, a spoljne sile ulaze da „štite svoje“. Rezultat je konflikt bez jasnih frontova, u kojem civili plaćaju cijenu. Svaka pogrešna procjena može uvuci susjede — i otvoriti novu fazu regionalnog sukoba koji niko ne može kontrolisati.

4. Kolaps zajedničke stvarnosti

AI proizvodi uvjerljive slike, glasove i „dokaze“. U takvoj buci, čak i istinite informacije zvuče kao propaganda. Političari, mediji i institucije gube kredibilitet jer građani više ne razlikuju namjeru od manipulacije. Društvo se povlači u plemenske istine. Kada nestane uvjerenja da postoji provjerljiva činjenica — demokratija gubi temelj.

5. Haos poslije Putina

Nakon Putina, pitanje nije samo „ko dolazi“, nego ko kontroliše armiju i bezbjednosni aparat. Borba za prijestolje u zemlji sa nuklearnim arsenalom brzo postaje globalno pitanje. Svaka frakcija signalizira moć, a velika sila ulazi u fazu nepredvidivosti. Neizvjesnost sama po sebi postaje prijetnja.

6. Političko nasilje pred izbore

Jedan incident je dovoljan da otvori spiralu sumnji. Kada se nasilje pomiješa s digitalnim dezinformacijama, svaka odluka institucija izgleda kao prevara. Odlaganja izbora, suđenja, protesti i militarizovani odgovori stvaraju osjećaj da se pravila mijenjaju usred igre. Povjerenje se ne vraća lako — čak i kad se istina razjasni.

7. Roboti ulaze u domove — i mijenjaju društvo

Roboti koji pomažu starima i obavljaju teške poslove izgledaju kao rješenje. Ali kada počnu zamjenjivati ljude u čitavim sektorima, otvara se pitanje dostojanstva rada, privatnosti podataka i emocionalnih veza. Pojavljuje se novi jaz: oni koji imaju pristup tehnologiji — i oni koji je jedva razumiju. Strah od zamjene postaje politički faktor.

8. Smrtonosna kriza vode u SAD

Klimatski pritisci stvaraju situacije u kojima lokalne vlasti moraju birati: industrija ili stanovništvo. Kada voda postane resurs rezervisan za privilegovane sektore, društvo ulazi u etičku zonu. Tragedije otkrivaju istinu: infrastruktura je osmišljena za „normalne godine“, a „normalno“ se mijenja. Time se pitanje vode pretvara iz tehničkog u moralno i političko pitanje.

9. AI postaje politički teret

Energetski i infrastrukturni troškovi rastu, a koristi nisu uvijek vidljive. Skandali, sigurnosni propusti i manipulacije dodatno narušavaju reputaciju. Vlade koje su AI predstavile kao čudo, odjednom se suočavaju s biračima koji pitaju: „Šta smo tačno dobili?“ Politika traži krivce, a kompanije pokušavaju spasiti vjeru tržišta. Tehnologija, koja je trebala ujediniti, počinje dijeliti.

10. Više kriza istovremeno — „Fuđivara efekat“ politike

Ekonomija, cijene, zdravstvo, poslovi i AI strahovi slažu se u jednu naraciju: „sistem ne radi“. Ne postoji jedan veliki udar — nego preklapanje nekoliko manjih. Upravo takve situacije često dovode do političkih lomova, jer se biračima čini da promjena nije rizik — nego jedini izlaz. Psihologija krize zna biti jača od same krize.

11. „Patriotske inovacione zone“

Korporacije obećavaju dolazak budućnosti — i dobijaju slobodu da je oblikuju bez nadzora. Automatizacija se ubrzava, sindikati slabe, javne službe se privatizuju. Kada obećana radna mjesta izostanu, stanovnici ostaju u polu-korporativnim gradovima, bez demokratskih poluga i bez investitora. Pokazalo bi se da su zajednice postale eksperimentalna polja — bez garancije povrata.

12. Amerika postaje djelimično neosiguriva

Osiguranje nije samo polica, ono je temelj modernog života. Bez osiguranja nema kredita, nema gradnje, nema sigurnosti planiranja. Kada kompanije napuste klimatski rizične zone, ljudi ostaju zarobljeni u kućama koje ne mogu ni prodati ni zaštititi. Država improvizuje rješenja, ali svako je privremeno. Tako klimatske promjene prestaju biti „budućnost“. One postaju finansijska sadašnjost.

13. Najbolja i najgora godina za AI

Modeli napreduju sporije, ali organizacije napokon uče kako ih stvarno koristiti. Manje glamura, više tihe efikasnosti: manje papirologije, brži procesi, manji troškovi. To je godina u kojoj tehnologija prestaje biti „čarolija“ i postaje alat. I upravo tada počinje prava transformacija — nevidljiva, ali duboka.

14. Pseudonauka dobija zvanični pečat

Kada institucije spuste standarde, javnost dobija signal da je sve „jednako vrijedno“. Suplementi i „alternativni tretmani“ ulaze na tržište s aureolom legitimnosti. Ljudi odlažu stvarne terapije jer vjeruju reklamama koje zvuče naučno. Efekat se ne vidi odmah: nastaje tiha epidemija pogoršanih bolesti i izgubljenog povjerenja u medicinu.

15. „Američke nevolje“

Normalizacija vojske na ulicama i politički motivisanog nasilja stvara društvo naviknuto na tenziju. Nema otvorenog građanskog rata — ali postoji stalna prijetnja. Demokratski proces opstaje, ali pod sjenkom straha. Kada nasilje postane „podnošljivo“, sistem se mijenja iznutra, neopazivo. Rezultat je zemlja koja formalno glasa — ali se sve manje pita.

Šta sve ovo znači za nas i region?

Ovi scenariji možda izgledaju daleko, ali nijedan nije zaista „američki problem“.
Svaki od njih ima kanale kroz koje dopire i do Balkana:

• Ekonomija i dug — krize na Wall Streetu uvijek se preliju na male ekonomije. Kredit postaje skuplji, investicije se povlače, slabiji najviše trpe.
• AI i dezinformacije — region je već krhkog povjerenja u institucije. Duboki falsifikati, botovi i manipulacije mogli bi dodatno polarizirati društva.
• Geopolitika Rusije i Bliskog istoka — energenti, sigurnost i politički uticaji odmah osjećaju posljedice. Naša politika rijetko ostaje po strani.
• Klimatski rizici — ekstremi ne zaobilaze Balkan. Osiguravajuća tržišta i ovdje mogu postati neodrživa, što pogađa poljoprivredu, turizam i stambeno tržište.
• Militarizacija politike — retorika sile i navika na „izvanredna stanja“ uvijek prvo udari na slabije institucije.

Za nas, ključna lekcija je jednostavna: stabilnost se ne podrazumijeva.
Potrebne su jače institucije, transparentni mediji, otpornost zajednica i ulaganje u znanje. Jer, ako se svijet zaista pomjera ka periodu čestih šokova, najgore prolaze oni koji čekaju da kriza prođe — umjesto da se na nju pripreme.

BUKA