Odlukama CIK-a i Suda BiH povrijeđeno je ustavno pravo SDS-a i svih njegovih članova, simpatizera i glasača

Odlukama CIK-a i Suda BiH evidentno je povrijeđeno ustavno pravo SDS-a i svih njegovih članova, simpazitera i glasača na slobodu političkog djelovanja, u koju spada i izborno pravo glasa svih birača na bilo kojim izborima.

Piše: Dr Milan Blagojević

Kristijan Šmit je 26. marta ove godine nametnuo svoj zakon o izmjenama Izbornog zakona BiH.

U članovima 84 – 86 tog zakona Šmit je naredio da svaka politička stranka i nezavisni kandidat koji učestvuju na izborima za bilo koji nivo vlasti u BiH moraju imati jedan račun za finansiranje izborne kampanje te je takođe naredio da je svaka politička stranka dužna otvoriti poseban račun za finansiranje troškova izborne kampanje.

Upravo na osnovu ovakve Šmitove volje, kojom je po ko zna koji put flagrantno i teško povrijeđen Ustav BiH i suverenitet BiH kao države članice UN, čime je jednako tako povrijeđena i Povelja UN, najprije je CIK BiH odbacila izbornu prijavu Srpske demokratske stranke za predstojeće lokalne izbore u BiH, uz pozivanje na navedenu volju Kristijana Šmita, odnosno njegov zakon o izmjenama Izbornog zakona BiH.

Ali takvu odluku CIK-a BiH je ubrzo zatim potvrdio Sud BiH, odbivši 7.6. ove godine žalbu koju je SDS izjavio na tu odluku CIK-a.

Takvim odlukama CIK-a i Suda BiH evidentno je povrijeđeno ustavno pravo SDS-a i svih njegovih članova, simpazitera i glasača na slobodu političkog djelovanja, u koju spada i izborno pravo glasa svih birača na bilo kojim izborima.

Jer, kada Ustav BiH, Evropska konvencija o ljudskim pravima te Ustav Republike Srpske propisuju slobodu političkog djelovanja, a propisuju je, onda ta sloboda prije svega i iznad svega znači pravo političke stranke da slobodno učestvuje na izborima.

To pravo može joj biti oduzeto samo od strane nadležnog suda u odgovarajućem sudskom postupku, pod uslovom da sud utvrdi da su program stranke i njeno djelovanje u suprotnosti sa ustavnim poretkom. Ali to nije slučaj ni sa jednom ovdašnjom političkom strankom, pa tako ni sa SDS-om.

Zato, dakle, nikakve druge zapreke se ne smiju stvarati kako bi se onemogućilo djelovanje političke stranke na izborima.

Međutim, upravo do te povrede je došlo navedenim Šmitovim zakonom, odnosno odredbama o otvaranju nekakvog posebnog, tj. samo takvog i nikakvog drugog računa za finansiranje troškova izborne kampanje.

Jer, u situaciji kada postoji politička stranka čiji rad nije zabranjen odlukom bilo kojeg nadležnog organa u BiH, ustavna sloboda političkog organizovanja i djelovanja, čiji dio je i pravo političke stranke da učestvuje na izborima, ne može se, a da to bude ustavno, ograničiti niti isključiti kreiranjem takvog zakona, koji tu slobodu uskraćuje nametanjem neustavne obaveze da politička stranka mora otvoriti poseban bankovni račun, i da ako ne otvori taj račun ne može učestvovati na izborima, uprkos tome što se finansijsko poslovanje stranke može organizovati i putem drugih računa, koji se jednako efikasno mogu kontrolisati od strane nadležnih organa države.

Stoga se radi o nesrazmjernom teretu koji je, paralelno sa neustavnom i nezakonitom kampanjom ovdašnjih poslovnih banaka koje protivpravno zatvaraju bankovne račune pravnim subjektima, kao Damoklov mač stavljen iznad vrata određenim (ciljanim) subjektima da bi ih se onemogućilo u ostvarivanju njihovog prava na slobodu političkog djelovanja, koje im je inače zagarantovano Ustavom BiH i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, kao i Ustavom Republike Srpske.

Stoga Šmitov zakon nije samo kršenje Povelje UN i suvereniteta BiH zagarantovanog tom Poveljom UN, budući da Šmit uopšte nema pravo da u državi članici UN nameće svoju ličnu volju kao zakon, već se tim Šmitovim zakonom, sve i da ga je donijela Parlamentarna skupština BiH, na neustavan način krši ustavna sloboda političkog djelovanja te se nameće nerazuman teret kojim se ciljano i neustavno osmišljava procedura, koja se želi zaodjenuti tobožnjim zakonom, kojom bi se ciljani politički subjekti spriječili da učestvuju na izborima.

Nažalost, ništa od ovoga nije prepoznato najprije u odluci CIK-a BiH, a zatim i Suda BiH.

Umjesto toga, i jedan i drugi organ su po ko zna koji put svojim odlukama lakonski samo aminovali i ovu novu neustavnost te, što nije nimalo beznačajno niti bezazleno, time su i CIK i Sud BiH za Šmita rekli da je visoki predstavnik i da može da nameće svoju volju kao zakon u državi članici UN.

Ništa drugo ne treba očekivati ni od Ustavnog suda BiH, ako mu u ovom slučaju bude izjavljena apelacija od strane SDS-a.

BN