Njemački analitičar: Zna Dodik da Srbi, Bošnjaci i Hrvati mogu zajedno živjeti, ali mu to ne odgovara
U intervjuu za Al Džaziru Alexander Rhotert za kaže kako mu je bivši zamjenik visokog predstavnika Šumaher rekao kako je Dodik postao loš prevrtljivac, nakon što mu je 1998. pomogao da prvi put bude izabran za premijera RS-a.
Međunarodna zajednica mora ozbiljno shvatiti trenutak koji se dešava u BiH, nakon presude Miloradu Dodiku na Sudu BiH, a to je zabraniti mu svako političko djelovanje jer su njegova retorika i prijetnje zatrovali politički diskurs države, smatra politički analitičar iz Njemačke Aleksandar Rotert.
U razgovoru za Al Džaziru on navodi kako su stalne prijetnje otcjepljenjem Republike Srpske i njegovo negiranje genocida Dodikov „Damaklov mač iznad BiH“.
Takođe ukazuje kako međunarodna zajednica mora pojačati svoje vojno prisustvo u BiH kako bi odagnala sve priče o secesiji RS-a, kreiranju „Srpskog sveta“ i ugrožavanju mira, te kako je to mala cijena za sve što je do sada investirala u ovoj državi.
Rotert radi i istražuje na području bivše Jugoslavije od 1991. godine. Radio je za međunarodne organizacije uključujući UN, NATO, OSCE i Ured visokog predstavnika (OHR) u BiH. Od 1991. do 1998. je radio za Institut političkih nauka Otto Suhr (OSI) i Institut za istočnoevropske studije (OEI) na Freie univerzitetu Berlin (FU Berlin).
Naredne godine će se napuniti 20 godina otkad Dodik drži BiH kao taoca, smatra Rotert.
– Da budemo jasni, Dodik je počeo ovu priču o otcjepljenju i referendumu 2006. kada je zaprijetio pet puta da će održati referendum o nezavisnosti RS-a. Da je to samo jednom uradio 2005. godine, tadašnji visoki predstavnik lord Pedi Ešdaun bi ga upozorio, pa i zabranio mu politički rad na neograničeno. Nažalost, njegov nasljednik je manje-više napustio Bonska ovlaštenja. Dodik je ugradio ovu retoriku u svoj politički repertoar i tada je „duh napustio bocu“, da bi nekoliko godina kasnije dodao negiranje genocida u Srebrenici takođe u svoj opus. Usput, Dodik je na TV-u priznao 2007. kako su Srbi počinili genocid u Srebrenici, potražite na YouTub, kaže Rotert.
– Bio sam uvjeren kako će se ova sadašnja dešavanja „kao reakcija“ na presudu Dodiku, a ustvari je to samo opravdanje za nešto odavno isplanirano, desiti jeseni 2023. godine. Nakon neuspješnog napada srpske paravojske u Kosovu septembra 2023. na Kosovske snage sigurnosti i brzog i jakog odgovora SAD-a i NATO-a, očekivao sam kako će protagonisti „Velike Srbije“, ili kako sada umjerenije kažu „Srpskog sveta“ krenuti na BiH. No, pola godine kasnije, oko Uskrsa, Dodik je rekao kako će se RS odvojiti mirno i kako Bošnjaci trebaju živjeti na 25 posto bh. teritorije – 25 posto države za 55 posto njenih stanovnika. Mislim da bi američki predsjednik Donald Tramp na to rekao „Jako loš dogovor!“, smatra on.
I pita: „Da li, zaozbiljno, Dodik želi napraviti veliki „Pojas Gaze“ u dvorištu EU-a i NATO-a? Ako je tako, onda u glavi živi 1993. godinu. Takođe je rekao kako su Srbi ljuti i ne žele živjeti sa „muslimanima“. Oprostite, u kom dobu taj čovjek živi? Zar ne vidi koliko hiljada Srba svaki dan ide na posao u Sarajevo? Naravno, to neće nikad priznati. Dovoljan pokazatelj je činjenica da uglavnom govori o „Muslimanima“, a ne o Bošnjacima, kako bi pokušao uplašiti Zapad. To mu neće (ponovo) uspjeti.“
– A još potom nekoliko sedmica kasnije u Beograd dolaze njemački kancelar Olaf Šolc i predsjednica Zelenih Franciska Brantner kako bi Vučiću podilazili kako bi završili posao sa litijumom, bez ijedne riječi kritike, bilo da je o „Srpskom svetu“, rušenju srbijanske demokratije ili o savezu Beograda i Moskve. Šolc i Brantner su tada dali „bjanko ček“ Vučiću… U junu je Ministarstvo vanjskih poslova Njemačke oštro kritikovalo Svesrpski sabor, vrlo su jasne poruke bile. Po odlasku Šolca i Brantner iz Beograda, svi kritičari su ućutali, komentariše Rorert.
O reakcijama međunarodne zajednice na prijetnje miru u BiH
Na pitanje u mogućim reakcijama međunarodne zajednice, Rotert kaže:
– Naravno da treba biti reakcije. Mislim da je sada svima jasno kako je, nakon 19 godina ucjena i širenja straha i mržnje, politička budućnost sa Dodikom u BiH nemoguća. Mislim kako je bilo jako mudro slanje jedinica EUFOR/Althea u Srebrenicu i Potočare početkom sedmice, uzevši u obzir prijetnje. Ono što treba sada uraditi je značajno povećanje borbenih trupa EUFOR-a, uključujući teško naoružanje. Vojni stručnjaci smatraju kako to treba biti barem jedna borbena brigada. Nekoliko stotina vojnika treba hitno poslati u Brčko distrikt, razmotriti opcije vazdušnog djelovanja, kako mi je nekada govorio bivši supervizor, ambasador Rafi Gregorijan.
– Na taj način se stvaranje Srpskog sveta ili „barem“ secesija RS-a može spriječiti. To je jako mala cijena za EU kako bi spasila Dejtonski sporazum i postigla održivi mir nakon svih milijardi evra koje je Unija investirala u BiH posljednjih 30 godina, kaže on i daodaje da „stalna prijetnja otcjepljenjem i njegovo negiranje genocida – Dodikov „Damaklov mač iznad BiH“ – dijelom su zatrovali politički diskurs u BiH. Ali ne u onoj mjeri koliko se Dodik nadao. Zna on dobro da Srbi, Bošnjaci i Hrvati mogu zajedno živjeti, to svaki dan vidimo u Brčkom. A očito je kako on to ne voli. Ako on može sakupiti samo onoliko pristalica kao u srijedu, postoji nada iz za RS, a i cijelu BiH.“
– Takođe je jasno šta treba uraditi međunarodna zajednica: ukloniti i zabraniti Dodiku bilo kakvo javno djelovanje i zato i postoje Bonske ovlasti. Mislim da bi za kratko vrijeme velika većina Srba u RS-u bila sretna što je „penzionisan“. Onda bi se napokon i Srbi i svi drugi stanovnici BiH mogli fokusirati na izgradnju bolje budućnosti za svoju djecu umjesto priče o negiranju genocida i „Muslimanima“ 30 godina nakon rata! Zašto ne govore o ekonomiji i izgradnji?, kaže Rotert i dodaje da je „Dodik u političkom vrhu predugo, više od 27 godina. Ne dugo kao bjeloruski predsjednik Lukašenko, ali duže od Angele Merkel, Helmuta Kola i Konrada Adenauera.“
– Usput nedavno sam razgovarao sa bivšim zamjenikom visokog predstavnika Karlosom Vestendorpom, njemačkim ambasadorom Hansom Šumaherom, koga sam intervjuirao nekoliko puta 1997. i 1998. u Sarajevu. Rekao mi je kako je on zaslužan za podršku Dodiku 1998. da bude prvi put izabran za predsjednika RS-a. Tada je Dodik imao dva poslanika u NSRS, a bez podrške predstavnika Bošnjaka i Hrvata nikad ne bi bio izabran! Vjerovatno je i to „zaboravio“ kao i priznanje srebreničkog genocida 2007., doaje on i prenosi: „Šumacher mi je za presudu rekao: “Milorad Dodik je, nažalost, postao loš prevrtljivac. Noćno zasjedanje Parlamenta RS-a u Bijeljini, nekoliko dana prije Božića 1998., na kojem sam uspio iznuditi njegov izbor za premijera RS-a protiv Karadžićevih tvrdolinijaša s muslimanskim i hrvatskim poslanicima, dalo je nadu u reformatora koji će podržati državu BiH. On je te nade gorko iznevjerio.”
Ko su međunarodni saveznici politike Dodik/Vučić?
O podršci koju Dodik ima na međunarodnom plani, Rotert kaže: „Poznato mi je da premijer Orban ima veoma blizak odnos sa Dodikom koga je i finansijski pomagao nakon stupanja na snagu američkih sankcija. To je veoma nepovoljno, ali kad vidite njegovo ponašanje u samoj EU, onda ništa ne iznenađuje. Mene više zabrinjava uloga predsjednika Vučića. On je, kao bivši saveznik Slobodana Miloševića – njegov ministar propagande – nastavio tačno ondje gdje je njegovog bivšeg šefa zaustavio NATO 1999. godine. Zamislite, Zapadu je trebalo od 1991. do 1999. da shvati kako je nemoguća mirna budućnost Balkana sa Miloševićem. Čak i nakon Srebrenice i NATO bombardiranja tokom Operacija ciljana sila, Milošević je važio za povjerljivog i, navodno, neophodnog saveznika. „Stub stabilnosti“, kako su ga neki političari i diplomate nazivali. No, kada je započeo vojnu kampanju na Kosovu, to je bio jedan rat previše i konačno su se ključni donositelji odluka na Zapadu probudili. Ali, to nije potrajalo… Sada „Stubom stabilnosti“ Vučića nazivaju Šolc, Brantner, kao i predsjednica Evropske komisije Ursula von der Lejen koja ga očajnički podržava zbog litijuma u zapadnosrbijanskoj dolini Jadra. Zato niko nije podržao hrabre srbijanske studente, učitelje, profesore, poljoprivrednike, doktore, medicinske sestre, radnike i sve one u pokretu mirnih, demokratskih protesta protiv korupcije i, svakako, prljavog posla sa litijumom u Srbiji! Oktobra 2024. je von der Lejen posjetila Vučića u Beogradu i rekla mu pred medijima:
„Dragi Aleksandre, pokazali ste kako možete ispuniti neophodne ciljeve, posvećeni ste realizaciji reformi, a naročito onih o vladavini prava i demokratiji. Pokazali ste kako djela ispunjavaju ono što kažete!“
Da ponovo citiram ambasadora Šumahera: „Mogu razumjeti zašto se pokušava suzbiti stalni problem srbijanskog nacionalizma na evropskoj sceni. Ono što se trenutno dešava, bez ikakvog političkog pritiska, vodi stvari na pogrešnu stranu nažalost… Ali, ono što je gđa. von der Lejen rekla u Beogradu je nezamislivo.“
Ne znam koji vodeći evropski političar ne shvata kako Vučićev režim nije stub stabilnosti već je zaista izvor nestabilnosti Balkana. Naoružanje koje je Beograd prikupio svojim oružanim snagama u posljednjoj deceniji nadmašuje svo oružje bivših jugoslavenskih republika zajedno, uključujući Hrvatsku. Srbija ima više od 250 borbenih tenkova, više od njemačkog Bundesvera. Hrvatska ih ima 75, a Kosovo nijedan. Zašto Beogradu treba toliko oružja bez ozbiljne vanjske prijetnje.
Pardon, kako piše Politika, Srbiji prijete BiH i Kosovo: „Kako se Sarajevo i Priština spremaju za rat protiv Srbije“, bio je naslov jula 2024. godine. Zar ovo nije propagandna priprema za rat? Ne zvuči li ovo u potpunosti kao propaganda Miloševića iz 1989. i kasnije?
Predsjednica Kosova Vjosa Osmani i tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović upozoravali su međunarodnu zajednicu više puta, uključujući i prije zasjedanja Vijeća sigurnosti UN-a i Opće skupštine da se osjećaju vojno ugroženi zbog poteza Beograda. To je zvučalo više od poziva u pomoć. Šta bi mogli uraditi ako ih napadne Beograd?
Priče o okončanju Dejtona i BiH iz Moskve Aleksandra Vulina, bivšeg kolege Mirjane Marković i zamjenika premijera Srbije, treba ozbiljno shvatiti. Nisam siguran da li ovo prate oni koji odlučuju u Briselu. Vulin je, pred kamerama i ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, u Vladivostoku septembra 2024. rekao: „Kao što znate, Srbija nije samo strateški partner Rusije, već i saveznik Rusije“.
Mislim da svaka država svijeta ima pravo birati svoje saveznike. Ako Srbija želi imati Rusiju kao saveznika, to je njeno pravo. Ali, takođe smatram kako Srbija – kao najveća i najjača država na području bivše Jugoslavije – ima istorijsku obavezu da se izmiri sa susjedima nakon užasnih ratova 1990-ih. A na tom polju ima mnogo prostora za napredak, zaključuje Rotert.
