Kraj Dodikove ere – šta može opozicija?
Kako god to tumačili, bilo da smo za Dodika ili protiv, jasno je da svjedočimo kraju jedne ere Dodikovog vladanja i da se otvara prostor za nove političke slagalice.
Da će se Dodik predati neće, ali svaki njegov dalji otpor i radikalizacija stanja je dublje tonjenje u političku izolaciju i inkriminaciju. Zato mu je jedinu smislenu i dobronamjernu poruku poslao bivši savjetnik dr Milan Blagojević, na mogući pokušaj sprečavanja vanrednih izbora, koji bez sumnje slijede za 90 dana: „Brate Milorade, nemoj to da radiš. Ponovo ćeš se uvući u novo krivično djelo, a nećeš ništa postići“. Te činjenice postaju svjesni svi u njegovom okruženju i već se traži izlazna strategija.
Dodikov pokušaj da cijelu situaciju predstavi benignom i relaksiranom, kao i da sebe predstavi kao nekog ko će, slično Čoviću u jednom momentu, upravljati strankom kao najjačom političkom rganizacijom u Srpskoj i biti onaj koji se pita, vremenom će da splašnjava. Jedna stvar na ovim prostorima treba da bude jasna, dok stranci ne odsviraju kraj – nije kraj. A oni su ga odsvirali. Bez obzira šta narod misli i za koga navija. Dodik više nema šta da ponudi kada su njihovi interesi u pitanju. Nažalost za demokratiju, ali je jasno da naš demokratski kapacitet u narodu niti ima snagu, niti je odlučujući faktor. Jednostavno smo izabrali takvu ulogu. Zato ne treba očekivati ni da će Dodikov politički epilog izazvati neke snažnije javne reakcije. Narod sve ovo još uvijek posmatra sa strane, kao da ga se ne tiče.
Da li je ovo šansa za opoziciju?
Koliko god da se opzicija pretvarala da ne likuje nad ovakvim političkim raspletom, očigledno je da ona u njemu vidi svoju šansu. Jedino pitanje za opoziciju jeste da li je ona spremna na to. Da želi po svaku cijenu da uskoči u vlast, nema sumnje, ali je pitanje kako i sa kakvim kapacitetom. Ovakva kakva je opozicija ostavlja utisak razjedinjenosti i nesposobnosti da preuzme vlast, ma koliko nam govorila kako se ponaša odgovorno i da joj je Srpska iznad svega i kao takva vječna. To samo po sebi nije dovoljno i ostavlja utisak prazne frazeologije. Tek da se nešto kaže.
Od svega do sada viđenog, čni se da se najpametnije pozicionirao Draško Stanivuković koji smišljeno računa na SNSD-ovo glasačko tijelo i vodi politiku koja bi njemu bila prihvatljiva, računajući na kolebanja i frakcije unutar SNSD. Kao što se nekada dešavalo sa SDS, kada su brojni istajnuti članovi te stranke preko noći osvanuli u SNSD. U tom smislu je Stanivuković najveća opasnost za dominaciju SNSD, koja još uvijek traje.
SDS se nalazi u dubokoj krizi, bez vidljivog koncepta izlaska iz krize, jer ga trenutni v.d. predsjednika Jovica Radulović nije javno ni pomenuo, ni naznačio. Još uvijek je na snazi jedan čudan i pretenciozan stav bivšeg rukovodstva da na opšte izbore izađe sa oba kandidata. I pitanje je da li je ta stranka u ovom momentu spremna za vanredne izbore. Vrlo vjerovatno da nije.
Ostali dio opozicije traži svoju šansu, ali su antagonizmi unutar opozicije skoro nepomirljivi. Taj dio sam po sebi nema ni snagu ni kapaciteta da napravi značajnije promjene.
Interesantno je da Stanivuković nijednom rječju nije komentarisao dešavanja unutar opozicije i odgovarao na česte prozivke iz njenih redova. Iako ne treba sumnjati da će glasačko tijelo opozicije biti najviše naklonjeno onoj alternativi koja bude pokazala prije svega sposobnost da se predstavi kao kredibilna buduća vlast. Vrijeme promjena je pred nama, a kako će se ko snaći u svemu tome – vidjećemo. Jedno je sigurno, politički prostor je otvoren za ozbiljne igrače, rezervni će vazda biti rezervni, a za nespremne – prošao voz!
ISTOK
