Kome je i zašto potreban politički progon Milana Miličevića?

Režim u Srpskoj se pokazao potpuno neprincipijelnim kroz politički progon predsjednika SDS-a Milana Miličevića, a nakon što je pušten iz pritvora bez ikakvih kredibilnih elemenata optužnice, postavlja se pitanje kome je i zašto sve ovo trebalo?!

Iako sudski proces nije završen, već sada je vidljivo da Tužilaštvo RS nema ništa opipljivo čime bi dokazalo da je predsjednik SDS-a Miličević nedozvoljenom korupcijom, odnosno mitom obezbjedio skupštinsku većinu u Tesliću. Jer da su imali išta opipljivo to bi već bilo objavljeno. Činjenica da je u pretresu porodične kuće Miličevića pronađeno i privremeno oduzeto 400 hiljada KM, ne dokazuje ništa. Kao ni podatak kojim su prorežimski mediji objavili da su novčanice pronađene u čarapama i donjem vešu, valjda kako bi pojačali špekulacije i reakcije u javnosti.  Jer je potpuno logično da je nađeni novac mogao biti ušteđevina porodice Miličević, a nikakva potvrda nije data da su novčanice bile obilježene ili da postoje podaci o podizanju novca i bankama, ukoliko su bile upakovane u svežnjeve sa bankarskim oznakama.

Sve to je omogućilo onima koji su stali u zaštitu imena i lika Milana Miličevića, a na toj priči su profitirali brojni opozicioni lideri, da javno osude ovaj potez vlasti  u RS. A opet, neki iz Miličevićevog okruženja su poslali poruke da se sve ovo radilo po nalogu iz Beograda, zbog njegove navodne podrške studentima. Iako je Miličević u vrijeme velikog studentskog protesta 15. marta javno podržao studente, on se nakon te objave nije oglašavao. Do tada je stav SDS-a po pitanju političkih odnosa u Srbiji bio neutralan i uglavnom se svodio na nemiješanje u unutrašnje političke odnose u Srbiji. U međuvremenu nijedan stranački organ te stranke nije razmatrao to pitanje, a praksa Miličevića i nije da se politički stavovi utvrđuju na organima stranke. Jedini koji je poslao neke stidljive naznake podrške studentima bio je gradonačelnik Bijeljine Ljubiša Petrović.

Iako u SDS-u postoje određeni niži nivoi političkih veza sa strankom SNS Alkeksandra Vučića, vrlo je teško povjerovati da se Vučić, zabavljen svojim problemima u Srbiji, u ovom momentu bavi SDS-om i njenim predsjednikom. Neka vrsta ignorisanja SDS-a je bila i za vrijeme predsjednikovanja Mirka Šarovića i ta stranka nikada nije uspjevala da se u Beogradu nametne na značajniji način, prije svega zbog slabih rezultata na izborima i činjenice da nije u većoj mjeri bila bitan politički faktor.

Zato se postavlja pitanje kome je zaista bio potreban ovaj politički cirkus sa Miličevićem? A ako ga je, kako neki tvrde pokrenuo Dodik po nalogu iz Beograda, zašto je to urađeno? Posebno na ovakav neozbiljan način. Jer je mobilizacija podrške Miličeviću došla u momentu kada je njegova liderska pozicija u stranci značajno poljuljana, zbog sve većeg nezadovoljstva lošim radom i rukovođenjem strankom. Obzirom da su svi  glavni funkcioneri stranke dali podršku Miličeviću u procesu koji je protiv njega pokrenut, jasno je da u ovom momentu niko neće potezati pitanje njegovog mandata. Ima neke paradoksalne analogije između Dodika i Miličevića, jer se obojica smatraju političkim žrtvama. Dok se jedan pokriva Republikom Srpskom, drugi se pokriva Srpskom demokratskom strankom, tvrdnjama da je njihov sudski progon, u stvari, udar na ovo dvoje.

Možda u narednim danima dobijemo odgovor na ta pitanja, iako kada je vlast u RS u pitanju, političkog cirkusa neće nikada nedostajati, a političkih igara ćemo se još nagledati.

ISTOK