Upolitičkom ambijentu u kojem su stručnjaci odavno digli ruke od politike, ministarske fotelje sve češće zauzimaju kadrovi čija je osnovna uloga da izvršavaju politička naređenja, a ne da oblikuju i vode javne politike.
Zvanja i radno iskustvo ministara nerijetko nemaju nikakvih dodirnih tačaka sa resorima koje su preuzeli, dok se stručnost zamjenjuje lojalnošću, a odgovornost poslušnošću. Uz to, sastav vlade često se ne formira prema kompetencijama, već prema potrebi da se ispune nacionalne kvote, pa su za određene pozicije „najprihvatljiviji“ oni koji se formalno izjasne kao Bošnjaci ili Hrvati, bez obzira na njihovu stručnu povezanost sa resorom koji preuzimaju.
U takvom sistemu, pitanje znanja postaje sporedno, a posljedice takvog upravljanja osjeća cijelo društvo.
Biografije bez veze sa funkcijama
Tako je u novoj Vladi Republike Srpske Anđelka Kuzmić ostala ministarka poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Po nacionalnosti je Hrvatica, diplomirala je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci, na odsjeku za italijanski jezik i književnost, a radno iskustvo stekla je u vrtiću u Doboju.
Iz Doboja je i ministarka porodice, omladine i sporta Irena Ignjatović, koja je prije imenovanja na ministarsku funkciju radila kao učiteljica u osnovnoj školi, a izjašnjava se kao Bošnjakinja.
Željko Budimir, prije nego što je postao ministar unutrašnjih poslova, obavljao je funkciju ministra za naučno-tehnološki razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo.
Borivoje Golubović je magistar ekonomije koji se izjašnjava kao Bošnjak, a prije nego što je postao ministar prosvjete i kulture u Vladi Republike Srpske radio je u Gradu Derventa, Zavodu za zapošljavanje i fabrici cijevi „Unis“.
Svi ovi ministri možda su i najkompetentniji na svijetu – problem je samo što se iz njihovih biografija ne može naslutiti po čemu i zašto.
„Ministar može biti svako“
Novinar Goran Dakić smatra da, ako izuzmemo dva sektora – finansije i unutrašnje poslove – ostala ministarstva može da vodi ko god hoće.
– Važne su dvije stvari: da je član stranke kojoj je ministarstvo dodijeljeno i da ama baš ništa ne pita. Osim, eventualno, šta i gdje mora da potpiše. Prije deset godina novinari su znali sve članove Vlade „u glavu“, danas me ubijte crvenim metkom ako znaju da nabroje više od pet ministara. Nije problem što je neki ministar vaspitač ili učitelj, već je problem u tome šta sve mora preko noći da postane da bi bio imenovan na to mjesto – naveo je Dakić.
Dodaje da, ako je neko spreman da sedam puta za tri godine promijeni nacionalnost samo zbog određenog imenovanja, onda je svima jasno da takva vlada ne bi mogla da vodi ni obor svinja na Manjačkom platou.
– Postalo je bespredmetno govoriti o tome ko sve može biti ministar, jer ministar, kao i u Nušićevo doba, može biti svako – i svako to i jeste – dodao je Dakić.
„Podobni ispred sposobnih“
Politikolog Velizar Antić kaže da mu se čini da je unazad nekoliko saziva vlada kvalitet kadrova sve lošiji.
– Mada se ne možemo pohvaliti preteranim kvalifikacijama i stručnošću ni ministara u prethodnim vladama, imam utisak da je vlast prilikom izbora posljednje dvije vlade u potpunosti odustala od stručnosti i da je na prvo mjesto izbila podobnost i poslušnost kao kriterijum za sastavljanje vlade – istakao je Antić.
On smatra da je više faktora za tako nešto.
– Jedan je sasvim sigurno i taj da mnogi stručni i kvalifikovani ljudi bježe od politike i uopšte ne žele da budu dio vlade gdje ne bi imali dovoljno nezavisnosti u radu i gdje ne bi mogli da stvari postave onako kako bi oni željeli, jer svi znamo da naši ministri samo ispunjavaju direktive i potpisuju šta im se dostavi – kaže on.
Prema njegovim riječima, ogromna većina ljudi koji imaju znanje i integritet ne žele da brukaju svoje ime i da učestvuju u nečemu gdje znaju da ne bi imali nezavisnost u radu.
– Sa druge strane, mi smo u potpunosti postali partokratsko društvo, gdje je moć izmještena iz institucija u političke partije. U ovakvom društvu ministar je samo puki izvršilac naredbi koje dolaze iz centrale partije koja ga je postavila na to mjesto. Ukoliko naredba iz partije stigne da se zaposli neki stranački vojnik koji nema kvalifikacije u odnosu na nekog kandidata koji je stručniji, čak ni ministar nema nikakvu snagu da tu odluku centrale partije promijeni. On je prosto mora izvršiti ili više neće biti na toj poziciji. Iz tog razloga imena ministara uopšte nisu ni bitna i za ogromnu većinu naroda nije ni poznato kako se zovu, jer je potpuno isto da li se radi o Peri, Miki ili Žiki – rezultat njihovog rada ne zavisi od njihovog znanja, već od naredbi koje stižu iz centrala partija – objasnio je Antić.
Na pitanje kuda nas sve to vodi, odgovorio je: „U to da se stručnost urušava i nipodaštava, jer na pozicije dolaze ljudi sa partijskom knjižicom, odnosno u prvi plan dolaze podobni, a ne sposobni.“
– To sve ima za posljedicu da mnogi mladi i školovani ne žele da učestvuju u ovoj igri i da svoju sreću pronalaze van ovog društva, u inostranstvu. A sve to ima kao konačnu posljedicu kontinuirano propadanje i urušavanje našeg društva i sistema – dodao je Antić.
Srpskainfo
