Odbornici Skupštine grada, koje su upravo građani izabrali da im olakšaju i unaprijede život, svojim odlukama sve češće čine suprotno.
Umjesto da djeci omoguće sigurne sportske terene, dvorane i jedini olimpijski bazen, oni blokiraju, vode političke ratove i bez imalo stida režu ono što djeci najviše znači – pravo na igru, razvoj i zdravlje.
Sportski klubovi su u sve većim problemima, a obećanja lepršaju poput letaka pred izbore.
Roditelji koji žele da njihova djeca ostanu na pravom putu, suočeni su s preprekama koje su im postavili upravo oni koje su birali da te prepreke uklone.
Istovremeno, grad je pun rupetina i na ulicama i u moralu politike.
Čini se da se u Banjaluci lakše rodi nova rupa nego nova ideja u gradskoj skupštini koja će ići u korist građana. Istovremeno građani sve to slijepo posmatraju uz komentar “svi su oni isti”.
Sreća u nesreći je samo što je u onom bivšem sistemu bilo ljudi koji su u ovom gradu radili i uradili svoj posao u skladu sa pravilima struke, a ne političkim inženjeringom.
I dok lipa miriše, sve ostalo – uključujući i nadu – polako vene.
Do kada, to je pitanje na koje nema odgovora, za sada.
Do onog trenutka do kojeg su Banjalučani spremni trpiti sve, pa čak i kada politički marifetluci pogađaju djecu i njihov koliko- toliko, bezbrižan život.
Autor: Nikola Morača/Srpskainfo
