Pokazuje ovo najnovije istraživanje koje je objavio specijalizovani portal “Voronio”, pozivajući se na podatke koje periodično objavljuje evropska agencija za statistiku Evrostat. Iako se nisu bavili BiH, Srbijom i Crnom Gorom, prostom računicom je lako izračunati ovu satnicu i uporediti je sa analizom ovog portala. Ona pokazuje da je BiH, zajedno sa Crnom Gorom i Srbijom, ruku pod ruku, na samom evropskom dnu.
Đetići, primjera radi imaju satnicu od 4,7 evra, a Srbija 4,69, što je daleko manje od prosječne vrijednosti plate, odnosno satnice u zemljama Evropske unije, koja se kreće oko 24 evra.
Svjetlosna godina
Ako bismo izašli iz ovih okvira, odnosno računali kolika ova satnica iznosi za neka od najplaćenijih zanimanja u BiH, kao što su razni menadžeri, koji za svoj rad, prema podacima portala “plata.ba” mjesečno zarade više od 4.300 KM ili generalni direktori, te stručnjaci informatike, koji primaju nešto manje od 4.000, može se vidjeti da se njihova satnica kreće od 22 do 24 KM po jednom satu, što i dalje čini samo polovinu evropskog prosjeka. Njega u BiH imaju samo političari, odnosno parlamentarci, koji na mjesečnom nivou, u zavisnosti od toga da li su članovi i nekih komisija i odbora primaju između 7.000 i 7.500 KM. Podijelimo li to sa 174 radna sata, iako se realno radi o daleko manjem broju, njihova satnica iznosi između 22 i 24 evra.
S druge strane trenutni minimalac u Republici Srpskoj, a koji prima veliki broj zaposlenih u realnog sektoru – iznosi 900 KM, što znači da je satnica ovih radnika oko 5,2 KM, odnosno 2,65 evra, a što je za devet puta manje od one koju ostvaruju pomenuti parlamentarci.
Radi se o poraznoj činjenici na koju godinama upozoravaju mnogi ekonomski analitičari i stručnjaci, navodeći da plate u realnom sektoru treba da diktiraju one u javnom sektoru, što do sada nije bio slučaj. Na ovu poraznu činjenicu nedavno su upozorili i iz Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD). U jednom od svojih izvještaja oni su istakli da je životni standard na zapadnom Balkanu i dalje znatno niži od onog u EU te da bi moglo biti potrebno od 30 do čak 70 godina da ova regija, pa samim tim i BiH, dostigne evropske prosjeke, a pogotovo ako se trenutni trendovi nastave – niska produktivnost koja proizlazi iz nedovoljnog ulaganja, slabih institucija, nepovoljne demografije i izazovnog poslovnog okruženja.
Problemi
Prema riječima ekonomiste Igora Gavrana ovi podaci su vjerovatno najtragičniji pokazatelj stanja domaće privrede, ali i kupovne moći, odnosno životnog standarda građana BiH.
– Male plate, odnosno satnice, najveći su problem. Da bi to bilo riješeno, pored vlasti u rješavanje ovog problema trebalo bi da se više uključe i sami poslodavci. Od njih često čujemo kako posluju u teškim uslovima i da bi trebalo smanjiti poreske obaveze. Ali, kada na stolu bude ova tema, onda se prave gluvi i nijemi. Pravdaju se kako je mala produktivnost radnika, što naravno nije tačno, jer kako ti isti, kada odu negdje na rad u inostranstvo, poslodavci u tim zemljama nemaju tih problema – zapitao se on.
Kao negativan primjer navodi i jedan broj kompanija koje posluju u BiH, a koje ostvaruju impresivne profite koji se kreću i iznad od 100 miliona KM, a zaposleni primaju mizerne plate.
– Ali, može im se, što bi naš narod rekao. Smatram da bi ovakve firme trebalo natjerati višim porezima da isplaćuju veće plate, u skladu sa ostvarenim profitom, ne minimalce i zarade koje su tek nešto veće od njega. Nažalost to je poslovna politika i inostranih firmi koje posluju na našim prostorima. One će našeg radnika platiti sedam, osam puta više recimo u Njemačkoj nego u nekoj od svojih fabrika u BiH – kaže Gavran.
Kao jedno od rješenja, da bi bio smanjen ovaj jaz sa EU, Gavran navodi potez vlasti Republike Srpske da poveća minimalac, ali uz više analize, jer ne mogu sve firme, bez posljedica, ispuniti da radnicima isplaćuje po 900 KM. Smatra i kako je neophodno popraviti samo privredno okruženje, politički ambijent, a samim tim i broj investicija, ali i smanjiti broj zaposlenih u javnom sektoru, koji realni ne može nositi na svojim leđima.
– Ako pogledamo priloge o nekim od najsiromašnijih opština, u kabinetima načelnika nalaze se skupe kožne garniture, a ispred zgrada skupocjeni i luksuzni automobili. Taj novac se mora daleko bolje upotrijebiti. Slična priča je i sa drugim nivoima vlasti. Kada se počne govoriti o povećanju plata i penzija, navodi se kako nam je nizak BDP, da nema toliko para u budžetu. A kako to nikada nije bio izgovor kada se govori i raspravlja o visini mjesečnih primanja parlamentaraca, koji imaju enormna primanja za naše uslove – poručio je Gavran.
Stanje u Evropi
Inače rekorder EU po prosječnim primanjima, odnosno satnici, očekivano je Luksemburg, prestonica finansijskih usluga koja pored toga što ima najveći bruto društveni proizvod (BDP) po glavi stanovnika na svijetu, takođe ima i najveću evropsku prosječnu platu od oko 47 evra po satu.
Skandinavske zemlje, Danska i Norveška, takođe dobro kotiraju na ovoj listi, jer zaposleni u ove dvije države u prosjeku dobijaju, odnosno zarađuju 42 evra po satu, a među prvih pet su i Island (39) te Belgija (36,3). Slijede Irska (33,3), Holandija (33), a Njemačka, država u kojoj radi veliki broj ljudi sa ovih naših prostora je na osmom mjestu ove liste sa satnicom nešto većom od 31 evra. Nakon nje su Finska (30,5), Austrija (30), Francuska (28,7), Švedska (26,3). Interesantno Slovenija je naredna zemlja (21,9) i našla se ispred Italije i Španije, država u kojima prosječna satnica iznosi 21,5, odnosno 18,2 evra. Hrvatska se našla na skromnom 22 mjestu sa prosječnom satnicom od 12,7 evra. Na začelju ove liste našle su se Slovačka (12,5), Poljska (11,9), Mađarska (11), Letonija (10,7), Rumunija (10,4) te Bugarska (8,1 evra).
Ako se pogleda ovaj spisak, ko se nalazi u prvom, a ko u drugom dijelu, jasno je da sjeverna i zapadna Evropa imaju daleko veće prosječne plate od “ostalih”. Međutim, ovaj raskol nije uvijek bio prisutan. Kako navodi autor ove analize, prije mnogo vijekova važilo je obrnuto, jer su civilizacije povezane sa Mediteranom nekada bile neke od najbogatijih na svijetu, koristeći mogućnosti pristupa moru preko sjeverne Afrike i Levanta.
Ali do 16. i 17. vijeka, kako se dalje navodi, trgovina Atlantskim okeanom je otvorila pristup daleko većim tržištima, podstičući ekonomski rast i akumulaciju bogatstva za zapadnu polovinu Evrope.
Paradoks
Prema riječima ekonomiste Igora Gavrana, to što radnici u BiH, ali i drugim balkanskim zemljama, imaju male plate u velikoj mjeri koriste bogate evropske države, koje kroz razne olakšice privlače neophodnu radnu snagu. Da veliki broj ljudi hljeb zarađuje u nekoj od tih evropskih zemalja najbolje, kako kaže, ilustruje podatak da se konstanto povećava iznos inostranih doznaka. Ističe i da, ma kako to čudno zvučalo, domaćim vlastima odgovara jedna takva situacija, scenario, jer novac koji ti ljudi šalju svojim najbližima pomaže da se kupovna moć održi na kakvom-takvom nivou, a samim tim i krajnja potrošnja, prenosi Glas Srpske.
