Dodik još uvijek zateže konopac – kada je tanka nit?
Milorad Dodik još uvijek zateže konopac, pazeći da ga ne pretegne i sve što radi je sa namjerom da se druga strana natjera na dijalog i dogovor, pri čemu su druga strana političko Sarajevo i zapadne zemlje. Utisaj Rusije kojem se nada Dodik, nije dominantnan.
Nakon presude Dodik nema šta da izgubi jer je politička zabrana i gubitak direktnog uticaja sa pozicije vlasti za njega ravno najvećoj mogućoj kazni.
Njegov cilj nije ni otcjepljenje Srpske, ni savez sa Srbijom, što izvjesno ni Srbija ne bi smjela sebi dozvoliti da direktno uđe u tu vrstu političke avanture. Njegov cilj je da se oslobodi opterećujuće presude i da ospori visokog predstavnika Kristijana Šmita.
Ne postoje dovoljno snažne snage u međunarodnoj zajednici koje bi blagonaklono gledale na bilo koju vrstu separatizma u BiH, a uticaj Rusije još uvijek nije takav da bi ona fokus sa priroteta rješavnja ukrajinskog problema presumjerila na ovaj region. Tu vrstu promjene interesa je najbolje osjetila Sirija i njen predsjednik Asad.
Ono na što svakako treba računati jeste očigledna ambicija Turske, kao važne članice NATO, da svoju interesnu sferu proširi na zapadni Balkan. A Turska svoju spoljnu politiku ve više usaglašava sa EU, tako da se otvara i pitanje njenog članstva u EU koje je dugo vremena stajalo ad acta.
Iako ovaj region nije u priroitetu američke poitike koja ga smatra sferom EU, jasno je da ne treba očekivati nikakav zaokret SAD suprotan Dejtonskom sporazumu čiji je ona i glavni pokrovitelj.
Na šta Dodik računa?
Dodik, dakle, može da računa na trenutno preslagvanje karata u svijetu i da se ispod radara pokuša destabilizovati BiH, sa nekim nejasnim planom koji su benefiti Srpske pri tome. Jer je neralno očekivati velike promjene u dosadašnjim stavovima glavnih igrača.
U isti vrijeme, pijačarska politika koja je Dodiku u nekoliko navrata se pokazala kao dobar recept, ovaj put nije moguć, jer se već prelaze crvene linije, a nema druge strane koja bi ih nekim dijalogom izbrisdala. Političko Sarajevo očigledno ne želi da razgovara u situaciji iznuđenih poteza i ucjena od strane Dodika i namjerno ga gura na ivicu provalije.
Još jedna jedina karta koja je Dodiku preostala su Srbija i Rusija. Rusija je očigledno bezuspješno pokušala da temu političke krize u BiH stavi na dnevni red rasprave u Savjetu bezbjednosti, a epilog nižeg nivoa zatvorenog sastanka je očigledno loš za Dodika. Pokušaj da se u fokus stavi pitanje statusa i odluka Kristijana Šmita nije dao rezultat.
U isto vrijeme Srbija se nalazi u ozbiljnim unutrašnjim problemima i iako joj skretanje pažnje na Republiku Srpsku donekle odgovara, jasno je da sebi ne može u ovom momentu dopustiti da rizikuje svoje odnose sa EU i SAD. Iako termin „obojene revolucije“ Vučić sve više, iako bez ikakvih dokaza, smješta na stranu zapadnih zemalja.
Mogući epilog krize u BiH
Ćutanje hrvatskih predstavnika je vrlo indikativno i osim dozirane podrške Dodiku kojeg guraju da krči put, hrvatska strana ne krije da bi razrješenje političke krize pokušala da iskoristi za rješavanje statusnih pitanja Hrvata u BiH.
Možda na tom tragu treba tražiti i moguće pravce razrješenja ove krize, dakle kroz jednu vrstu nove međunarodne konferencije koja bi BiH preuredila po mjeri ranijeg zaboravljenog, ali usaglašenog Prudskog sporazuma i podjele BiH na 5 regija. Hrvati bi imali svoje autonomne oblasti, sa dodatnim teritorijalnim ustupcima, preko kojih bi se oslobodili dominacije Bošnjaka. Srpska bi bila u dva dijela bez tritorijalne povezanosti, a što je i sada upitno zbog nerješenog statusa Brčko Distrihta (u smislu konačne odluke). Bošnjaci bi bili zadovoljni jer bi dobili funkcionalnu vlast i državu na cijelom teritoriju BiH.
Jedni pravi gubitnik bi u tom slučaju bila Republika Srpska.
Druga opcija jeste pokušaj Dodika da se krene u jednostrane odluke i referendum u Srpskoj, sa velikim upitnikom podrške takvoj politici. Ne treba ni pominjati da je ona skopčana sa značajnim bezbjednosnim rizicima i vrlo izvjesnom eskalacijom. I tu treba ozbiljno računati na vojno miješanje NATO, sa dominantnom ulogom Turske.
Treća opcija bi bila dijalog koji Dodik bez sumnje priželjkuje, ali njega u ovakvom odnosu snaga i atmosferi nema.
ISTOK
