Hoćemo li postati zemlja starih, pusta sela i napuštenih gradova? Godinama unazad, smrtnost u Republici Srpskoj daleko premašuje broj rođenih. Statistika je sve grublja i bolnija. Više umrlih nego rođenih. Ta rečenica zvuči kao presuda.
Krajem devedesetih, barem smo imali nadu. Tada su postojali trenuci kad se činilo da je život ponovo krenuo u pravcu rasta i obnove. Početkom dvijehiljaditih kola su krenula nizbrdo. Stigle su godine ekonomske nesigurnost, političke nestabilnosti, korupcije i odlazaka iz zemlje.
Neki će poricati da društvo gubi vitalnu snagu jer mladi ljudi, oni radno i reproduktivno sposobni, koji imaju snage za borbu, odlaze u potrazi za boljim životom. I ko ima pravo da im zamjeri? Mnogi ovdje nisu ni imali priliku da izgrade svoj dom, svoje porodice, jer ni posla, ni budućnosti nisu imali. Šta nam ostaje?
Odlazak mladih, pad nataliteta i porast smrtnosti su procesi koji se ne mogu zaustaviti u jednoj generaciji. Potrebne su promjene koje bi mogle da preokrenu ovaj trend. Siguran posao, bolji uslovi za porodice, obrazovanje, zdravstvo i tako potrebna nada da se u ovoj zemlji može ostati i graditi srećan život.
Nije ovaj problem samo pitanje brojeva. Ovo je pitanje naše sudbine.
Ova zemlja ne može da se sačuva samo kroz prošlost, mora da se gradi u sadašnjosti za budućnost. I to je zadatak svih nas – jer ako to ne uradimo, onda će pitanje “Da li ćemo postati zemlja starih i samaca” postati tragičan odgovor na našu stvarnu sudbinu.
Autor: Željka Knežević/Srpskianfo
