Da li će SDS postaviti crvene linije Stanivukoviću!?

Odnosi unutar opozicije u Srpskoj su daleko od idealnih i zahtijevaju hitno restartovanje po mnogim pitanjima. Jedan od problema je svakako nedostatak otvorene komunikacije i međusobnih razgovora na kojima bi se definisala bar osnovna pitanja unutar opozicionih stranaka.

Okosnicu tog odnosa čine SDS i Pokret Draška Stanivukovića. Otimanje poslanika i odbornika iz SDS i njihovo prevođenje u Pokret je praksa koja mora biti prekinuta, jer ukoliko se nastavi može imati ozbiljnije posljedice. Slabe reakcije iz SDS su možda bile više rezultat unutrašnje konfuzije u rukovođenju SDS, ali je sada momenat nakon izbora novog rukovodstva, da se Stanivukoviću jasno postave crvene linije.

Stanivuković je period unutrašnje krize u SDS, ali i vladajuće koalicije na čelu sa SNSD, iskoristio za jačanje svog Pokreta i teško da mu se tu ima šta zamjeriti, jer je to njegovo legitimno pravo. Ipak, kada je u pitanju SDS sa kojim bi trebao da bude u opozicionom taboru onda mora da zna da se tim postupcima ne gradi povjerenje.  S druge strane, njegova pobjeda u Banjaluci ne bi bila moguća da nije došlo do fluktuacije glasačkog tijela iz vladajućeg tabora. Vidljivo je i da on ulaže značajnu energiju i novac u svoj politički projekat i nije sporno da su njegove ambicije porasle. Ipak ono što nikako ne može da bude dobro jeste da te ambicije idu na štetu prije svega SDS-a. I to mora da mu se napokon otvoreno kaže!

S druge strane, teško je očekivati da opozicija u krnjem sastavu može da pobjedi. Učešće i uloga svake od opozicionih stranaka je važna, ali svačija mjera je prema broju mandata u Narodnoj skupštini RS.

Bolja koordinacija opozicije

Od sređivanja međusobnih odnosa u opoziciji teško da se u narednoj izbornoj godini može očekivati promjena vlasti, ma koliko je evidentno SNSD u padu. Taj pad zasigurno neće biti takav da bi se opozicione stranke mogle nečemu nadati ukoliko ne budu ujedinjene. Nekadašnji model saradnje Saveza za promjene koji je okupljao sve opozicione stranke, ali i udruženja, nevladine organizacije i pojedince, danas očigledno nije realan, ali je jedan dobra praksa u njemu bila postojanje zajedničkog tijela koje su činili lideri svih stranaka, na čijem čelu je bio SDS kao najjača opoziciona stranka. Ona je to – i pored problema koje ima – i sada. To tijelo se redovno sastajalo, donosilo odgovarajuću odluke, koordinisalo kampanju i rješavalo sva međusobna sporna pitanja.

Pitanje je da li je moguće napraviti i taj nivo koordinacije danas, imajući u vidu neke nepomirljive stavove i otvorene sukobe, ali bi u najmanju ruku takvo nešto trebalo pokušati. I možda je Branko Blanuša, novi lider SDS, upravo ta tačka kohezije kao što je to bio i za struje unutar SDS. Rezultat na prijevremenim izborima za predsjednika RS mu daje za pravo da bude na čelu koalicije opozicionih stranaka.

Ono što bi za dobar početak bilo dovoljno jeste i da se prestane sa samokandidovanjima i lošoj poruci javnosti borbe za vlast po svaku cijenu. Ako se to svede na borbu za fotelje, onda tu nema nikakve promjene.

ISTOK