Da li će i RS, nakon Srbije, dobiti “lojaliste” unutar vladajuće stranke?

Već godinama, predsjedniku Republike Srpske nisu mrske imitacije zapaženih poteza pandana iz Srbije, donekle prilagođene okolnostima zapadno od Drine. Ipak, Miloradu Dodiku mora se priznati jedna ozbiljna razlika u odnosu na Aleksandra Vučića. Lider SNSD-a neće posegnuti za retorikom o “lojalistima”, poput osnivača Srpske napredne stranke, jer je uveliko u fazi naglašenog nepovjerenja prema širem okruženju, do te mjere da bi veliki broj osoba sklonih da se deklarišu kao njegovi poklonici mogao da ga okarakteriše kao – lidera nelojalnog pristalicama.

Naravno, polazna tačka Dodiku i Vučiću uvijek je zajednička. To je neumorna želja da na izborima osvoje 113 odsto glasova, kako je to maštovito i figurativno, mada sa drugačijim povodom, svojevremeno objasnila Željka Cvijanović. Pjesnik Rade Drainac sigurno nije imao u vidu dvojac srpskih vladara iz 21. vijeka kada je napisao stihove “Glad mi je beskrajna, a ruke večito prazne”, ali su ove riječi najpreciznija ilustracija intenziteta njihovog nastojanja da svaki put, iznova, uvjerljivo savladaju rivale na biračkim mjestima.

Tu se jedinstvo u entuzijazmu završava, jer je, na početku 2025. godine, Vučić pustio mašti na volju, što mu nikada nije bilo naročito teško, te plasirao priču o navodnom fanatičnom jezgru pristalica, spremnih na sve. Znajući da u rezonima takozvanih prosječnih ljudi raste uvjerljivost svake statistike ako nije zasnovana na “okruglim” ciframa, upustio se u igru brojevima, pa je pomenuo da “lojalista” ima 17.000, a da ih je prvobitno bilo 1.019. Dok je prvi “podatak” čak i kod nedvosmislenih simpatizera mogao da izazove jedno sumnjičavo “hm”, drugo “otkriće” drastično smanjuje milje “nevjernih Toma”, jer, logično, nema šanse da predsjednik fantazira, ako već barata tako preciznim spoznajama.

Nije prvi put da to čini, jer je u čitavom nizu TV-gostovanja nastojao da “zaseni prostotu” elaborirajući kako je na određenom opozicionom skupu bilo, recimo, 787 ljudi, na drugom okupljanju 312 osoba. I sve u tom stilu. Blefiranje je, svakako, imalo određeni odjek, jer je nemalom dijelu publike lako da zamisli “gospodara” kako ujutro čita izvještaje “bezbjednosnih struktura” sa pedantno pobrojanim i opisanim akterima svakog uličnog druženja njegovih protivnika.

Slabašna fikcija

Međutim, ako je neko i bio u iskušenju da proguta ovakvu retoričku udicu, sigurno je odustao poslije ostalih detalja naučno-fantastične storije. Jer, Vučić je dodao da se ekipa “lojalista”, bez obzira na brojnost, okuplja “u nekoj maloj crkvi”, pa čak i da se “zaklinju na krv”. U uzaludnoj težnji da djeluje uvjerljivo, istakao je i da su “proruski orijentisani”, mada nije rastumačio zbog čega bi “lojalisti”, u tom slučaju, bili odani baš njemu. Jer, upravo su u proteklim danima imali priliku da ga gledaju dok nevješto glumata zabrinutost nakon američkih sankcija Naftnoj industriji Srbije, iako je bilo jasno da je jedva dočekao taj gest kako bi se, uz licemjerni alibi “što se mora, nije teško”, ratosiljao većinskog udjela Moskve u vlasništvu ove kompanije. Ne krijući blagonaklon stav prema fiktivnim “lojalistima”, Vučić se u finišu ipak malo distancirao od njih, zaključujući da je sve to “pretjerivanje” i da je za njegova shvatanja “pomalo ekstremno”.

U čitavom galimatijasu, jedina kopča sa realnošću je Aleksandrova tvrdnja da je među “lojalistima” i njegov brat Andrej. Ali, baš kad se iole objektivan posmatrač uhvati za čvrst detalj, tu je predsjednik Srbije sa novim komičnim momentima, pošto je kao važnu “vrijednosnu” odrednicu misteriozne grupacije naveo i njihovu nespremnost za “povratak žutog ološa”. U urnebesnom zapletu, Vučić je razradio i teoriju kako su ga “lojalisti” upozorili da mu ne padne na pamet da krene u poduhvat mirenja sa bivšom vlašću u Srbiji. Opet, nije razjasnio ko ima tako skroman IQ da ne vidi da je upravo osnivač SNS-a do maksimuma realizovao najgore aspekte vladavine DS-a, od koruptivnih do a(nti)nacionalnih. Nije bio nimalo gadljiv ni na personalne aranžmane sa ključnim kadrovima tog vremena, pa je, taman kad je Goran Vesić otišao na “službeni put” zbog kobne nadstrešnice u Novom Sadu, Dragan Šutanovac “kažnjen” imenovanjem na funkciju ambasadora Srbije u SAD.

Kada ova silna magla splasne, neće biti dileme da je čitava saga o “lojalistima” jedna slabašna fikcija za jednokratnu upotrebu. U tu kategoriju se ne mogu čak svrstati ni famozni “batinaši”, odnosno razni provokatori koji kruže oko aktuelnih studentskih protesta u Srbiji. Uglavnom je riječ o polusvijetu spremnom da učini svaku niskost, za sitan novac, poput maloumnika koji se zaletio automobilom na djevojku tokom blokade u Beogradu, ili su u pitanju dezorijentisane persone sumnjive psihičke stabilnosti, kakav je starac sa “skakavcem”, potegnutim na demonstrante u Novom Sadu.

Rok trajanja vlasti Aleksandra Vučića će, naravno, biti znatno duži od želja ljudi sa trgova, ali vjerovatno kraći od njegovih projekcija o doživotnoj predsjedničkoj poziciji, 45 godina nakon odlaska posljednjeg koji se dičio tom privilegijom, Josipa Broza. Ali, datum sigurno neće zavisiti od fantomskih “lojalista”, jer će se, kada dođe “dan D”, ispostaviti da ovakav predznak, koji podrazumijeva spremnost za žrtvu po svaku cijenu za određenog političara, Aleksandar Vučić može da očekuje samo od rođenog brata Andreja. Moguće i sina Danila, čije su veze sa politikom tek u povoju. I nikog više. U prvoj istinskoj prelomnoj situaciji, neće biti ni traga od raznih grotesknih “jurišnika” tipa Vladimira Đukanovića i Dragana J. Vučićevića, niti kvazi-pragmatičnih opskurnih stvorenja poput Ane Brnabić ili Željka Mitrovića.

Hrčak i komunalac

Slična je situacija i sa ove strane Drine. Jer, ni Milorad Dodik nema nimalo razloga da vjeruje kako će uz njega u odsudnim trenucima biti karikaturalne galamdžije, od Sanje Vulić do Staše Košarca. Ništa čvršći oslonac nisu ni “vedete” koje, bez pokrića, slove za bog zna kakve “analitičare” u ovom ambijentu, od vječne kabinetske “sive eminencije” Slavka Mitrovića do (ne)suđenog premijera RS Željka Budimira. Pogotovo to ne treba očekivati od klijentele fokusirane na novčanice, od Srđana Amidžića i Zorana Tegeltije, do Luke Petrovića i Zorana Stevanovića. Kao i u Vučićevom slučaju, i Dodik može da očekuje bezrezervnu odanost samo od članova uže porodice. U slučaju predsjednika RS, to su sin i kćerka, Igor i Gorica.

To je centralna sličnost situacija sa kojima će se, prije ili kasnije, suočiti čelni ljudi Srpske i Srbije. Važna razlika je u tome što Vučić ovoj problematici pristupa sa psihološkim profilom “hrčka”, dakle bića koje ima potrebu za gomilanjem. Doduše, ne predmeta, odnosno grančica i sličnih “zanimacija”, poput simpatične životinjice – već ljudi. Nevolja za Vučića jeste u tome što su znameniti “lojalisti” notorna izmišljotina. Jer, ključni test za svaki ozbiljni fanatizam predstavlja trenutak kada subjekt obožavanja izgubi moć i vlast, a sa pouzdanom sigurnošću se može tvrditi da će dosadašnji predsjednik Srbije u tom momentu ostati, što bi rekli sportski komentatori, “sam kao duh”.

Dodik nije “hrčak”, poput Vučića. Nekada jeste bio, a i do danas je zadržao temelj tog mentalnog sklopa, bar kad je riječ o izborima i neugasivoj želji da uvijek ubjedljivo trijumfuje na takvim odmjeravanjima političkih snaga. Ali, u vremenskim intervalima između dva izlaska na birališta, lider SNSD-a je “komunalac”. U posljednjim godinama, postupke predsjednika RS određuje stalna težnja za “čišćenjem”. Ne radi se više samo o tome da sa horizonta ukloni svakog iole istaknutog protivnika vlasti, iako je i taj proces i dalje žilav, ukoliko se ima u vidu jednodnevni boravak iza rešetaka gradonačelnika Bijeljine Ljubiše Petrovića. Mada je, svi to znaju, pravosuđe u Srpskoj nezavisno, baš kao isti taj sistem na nivou BiH, na čijoj meti je u proteklih godinu dana bio sam Dodik.

Međutim, šef SNSD-a se više ne zadovoljava uklanjanjem deklarisanih rivala, već je usmjerio netrpeljivost i prema gotovo kompletnom ostatku vladajuće koalicije. U dogledno vrijeme, uslijediće i završna faza ove “komunalne” opsesije, čija će kulminacija biti uklanjanje aktuelnog predsjednika Gradskog odbora SNSD-a u Banjaluci Vlade Đajića. A ona svakako neće biti bezbolna i nečujna, kao u prethodnom slučaju sa Igorom Radojičićem

Potrošna roba

Do koje tačke aktuelne Dodikove poteze definiše sve izraženija paranoja, pokazuje nedavna objava na društvenim mrežama jedinog stvarnog portparola predsjednika RS. To je njegova kćerka. Jer, nakon nedavnog ubistva Dejana Kostića Dele u restoranu “Stara Ada”, u medijskom i svakom drugom opticaju bile su tvrdnje da je svojevrsnom “samitu” banjalučkog podzemlja – upakovanom u rođendan Aljoše Galića, inače pravosnažno osuđenog na pet godina zatvora – prisustvovalo i više osoba koje se na različite načine povezuju sa najuticajnijom porodicom u RS.

Tako je pomenuto da se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme zatekao i Mladen Ilić, raniji predsjednik Skupštine grada Banjaluka, a sadašnji poslanik SNSD-a u NSRS. Označen je i Srećko Radišić, sin Mileta Radišića, koji već dugo slovi za kuma, pa i “štićenika” prvog čovjeka RS, u brojnim kontroverznim “poslovima”, uključujući i posljednji – prodaju zgrade Upravi za indirektno oporezivanje BiH. Konačno, tu je i Đuro Čubrilović, sin predsjednika DEMOS-a i ministra saobraćaja Srpske, ali, imajući u vidu sve veći pad u nemilost oca Nedeljka, on je ipak niže rangiran od prve dvojice.

Unutar ove trojke, samo je Ilić imao potrebu da javno demantuje sopstveno prisustvo u “Staroj Adi”. Međutim, to ga nije izdvojilo iz ljutite objave prve kćerke RS, koja je jasno dala do znanja svim zainteresovanim da, van njihove familije, ne postoji doslovno niko ko neće biti tretiran, ako okolnosti to budu zahtijevale, kao “potrošna roba”.

– Milorad je odgovoran isključivo za vaspitanje svoje dvoje djece, ni za kakve kumove, sestriće ili članove stranke i ostalu mnogobrojnu “rodbinu”. Ko je sa kim sjedio, ko se sa kim druži niti je njegov problem, niti ga zanima, niti treba da ga zanima – napisala je Gorica Dodik, dodajući da “svejedno svi oni dođu kod njega po savjet tek kada naprave neko sr…e”.

Odsustvo sentimentalnosti nije rezervisano samo za sitnije i krupnije ribe iz tajkunske sfere. Takva sudbina čeka i bitne osobe iz intelektualnih profesija, što jeste donekle neuobičajeno, jer Milorad Dodik, prije svega u novijem periodu, ima potrebu za odobravanjem ili drugim vidom povezanosti sa ljudima koji ne pripadaju “materijalnoj bazi”, već i “duhovnoj nadgradnji”.

Žuti karton

Najpoznatiji slučaj ove vrste je aktuelni “šum na vezi” sa Emirom Kusturicom. Relacija Dodik – Kusturica je ranije prevazišla puku podršku važnog režisera najuticajnijem političaru određenog prostora, što, naravno, podrazumijeva i izvjesne usluge u obrnutom smjeru. Već godinama, ima tu i naglašene emotivne bliskosti, pa je Kusturica istupao na Dodikovom mitingu sa neduhovitim prisjećanjem na scenu sa pozivom “Decooooo” iz filma “Ko to tamo peva”, a iz neformalne strane ovog druženja ostala je zapamćena epizoda u kojoj predsjednik i režiser na splavu na Drini zajedno pjevaju ravnogorski evergrin “Od Topole pa do Ravne gore”.

Sve je to zaboravljeno preko noći, i to zbog dva Kusturičina gesta u proteklim mjesecima. Prvo se izjasnio protiv kopanja litijuma u Srbiji, a zatim je podržao studentske proteste u matici. To je, ne samo u zvaničnom Beogradu, već i u oficijelnoj Banjaluci, shvaćeno kao atak na Vučića, a Dodik je stigao do te tačke da kritiku predsjednika Srbije ne toleriše čak ni Kusturici. “Žuti karton” režiseru nije pokazao lično, već je reakciju prepustio Nedeljku Eleku. To što je “klizeći start” izveo predsjednik Nadzornog odbora “OC “Jahorina” može se shvatiti i kao jedan vid obzira i kakvog-takvog respekta prema dojučerašnjem političkom sabratu Emiru. Paradoksalno, u isto vrijeme je i uvreda, te nedvosmislen niski udarac, jer je upozorenje sa najvišeg mjesta stiglo posredstvom lika koji je formatiran kao lokalni đilkoš, bez obzira na proboj u ligu ovdašnjih milionera. Pri tome, Elek se nije zaustavio samo na podsjećanju da većinsko vlasništvo nad Andrićgradom pripada Republici Srpskoj, a ne Kusturici, već je reditelju pripisao bliskost sa onima koji Srbe smatraju “svetosavskim govedima”, što je, ipak, bizarna konstrukcija i beskrupulozno podmetanje.

Nisu isključeni novi dueli Milorada Dodika sa akterima iz nacionalno orijentisanih intelektualnih krugova, inače sklonih predsjedniku RS. Za prvo predstojeće “disciplinovanje”, nakon Kusturice, kandidovao se Srđa Trifković, poznati profesor, istoričar i, nije bez značaja, dobitnik Ordena Njegoša iz ruku Milorada Dodika u novembru prošle godine. Trifković je nedavno objavio tekst u kojem je ozbiljno doveo u pitanje raširenu srpsku fascinaciju Donaldom Trampom, zasnivajući takav stav na izboru najvažnijih saradnika. Kontinuitet sa prethodnom, intervencionističkom garniturom, prema Trifkovićevoj analizi, do te mjere je naglašen, da nije neutemeljen utisak da se novi predsjednik SAD “nagodio sa dubokom državom”. Dodik je, opet, pun entuzijazma, pa se ovih dana pojavio autorski tekst predsjednika RS u kojem se Trampov ulazak u Bijelu kuću tretira kao nesumnjivo “dobra vijest”.

Opominjuća samoća

To što se apsolutni vladar RS i jedan intelektualac razlikuju u ocjenama do prije par godina bio bi usputni detalj. Međutim, netolerancija prema drugačijim mišljenjima, posebno ako dolazi od onih koje smatra “pratiocima” – obilježena i gotovo nadrealnim ličnim uvidom Milorada Dodika u najveći dio pisane produkcije o političkim temama u zemlji i regionu – sada ima tolike razmjere da je vrlo moguće da Kusturica ne bude posljednja osoba intelektualnog profila koja će proći kroz “toplog zeca”.

Dok ne bude jasno ko je sljedeća žrtva rastuće patologije, kako u RS, tako u Srbiji, umjesto opsesije “neprijateljima”, za predsjednike dvije republike bio bi suvisliji uvid u sudbine prethodnika. Naravno, ni Dodik ni Vučić neće, ni izbliza, zaokružiti vlastite političke karijere na tako dramatičan način kao Radovan Karadžić i Slobodan Milošević. Ali, samoća koja ih je sustigla u tim momentima, bez obzira na višegodišnju okruženost masama, svakako je opominjuća.

Jer, u noći kad je uhapšen, Milošević je pored sebe imao samo kćerku Mariju, spremnu da ispaljuje hice upozorenja, zatim živopisnog Hercegovca Sinišu Vučinića, više zainteresovanog za teatralno mahanje pištoljem nego za stvarni obračun, te nekoliko desetina običnih smrtnika, za koje nije bilo mjesta u istorijskim hronikama. Karadžić nije bio čak ni takve “sreće”, jer se nikada niko nije javno oglasio da je uopšte prisustvovao famoznom hapšenju “Dragana Dabića” u autobusu u Novom Beogradu.

Dodika i Vučića, naravno, ne zanima put srpskih lidera iz devedesetih od više miliona do nula “prijatelja”. Vođe novog doba ipak preferiraju “lojaliste”, pri čemu je manje bitno da li ih radije skupljaju, poput Vučića, ili rastjeruju, kao Dodik.

Moja Hercegovina