Dok nastaje ovaj osvrt, mediji prenose izjavu Milorada Dodika da razmatra mogućnost konfiskacije imovine sudijama koji žive u Republici Srpskoj (RS), ako ne napuste državne pravosudne institucije! Takvu revolucionarnu pravdu provodila je Komunistička partija Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata prema svojim klasnim neprijateljima.
Ako je neko mislio da su prošla vremena partijske diktature, grdno se prevario. Da je čitao Tukidida, zapamtio bi da u politici svi teže da idu do granica svoje moći i da zbog toga najčešće prave sudbonosne greške i započinju ratove. To se događa, kaže Tukidid, zbog opijenosti uspjehom i moći. Milorad Dodik je posljednji primjer takve opijenosti i sudbonosnih grešaka.
Dodikov napad na ustavni poredak države nije nikakav politički fenomen koji zaslužuje pažnju političke ili naučne javnosti. Prije bi se mogao nazvati krikom očajnika, koji je lično pogođen presudom Suda BiH, iza koga je stala njegova politička partija. Politički potez bi bio ozbiljan da mu je prethodila masovna pobuna naroda, ali nje nije bilo. A nije je bilo zbog dobre procjene da je razvlašćenom i osiromašenom narodu dosta smrti, egzodusa i neizvjesnosti. U čemu je onda njen politički legitimitet? Prosto – nema ga!
Dodik je skliznuo u prostor protivpravnosti, uvjeren da posjeduje apsolutnu moć u BiH i da bez njega država ne može funkcionisati. Naviknut da politički trguje i ucjenjuje, očekivao je da će prijetnjama ostvariti pregovaračku poziciju i dobiti političke ustupke. Opalio je iz prazne puške. Kao što je i prije nepunih mjesec dana zaprijetio bankama da će ih zatvoriti ako za dvije sedmice ne vrate pare koje su mu “uzele”.
Nova stvarnost nastaje kao odgovor na Dodikov protivpravni napad na ustavnopravni poredak BiH. Reakcija se odvija na dva nivoa pravnog djelovanja: proglašavanje spornih zakona neustavnim pred Ustavnim sudom BiH i krivični progon odgovornih funkcionera javne vlasti RS zbog napada na ustavni poredak (član 157. Krivičnog zakona BiH). Svi zakoni koji se odnose na vraćanje prenesenih i nametnutih nadležnosti države i eventualno donošenje novog Ustava RS biće proglašeni neustavnim.
Što se tiče procesuiranja osumnjičenih za napad na ustavni poredak, krug osumnjičenih će se, po svemu sudeći, uskoro proširiti na ministra policije i policijski vrh zbog prijetnji upotrebom sile. Svi oni mogli bi se naći na međunarodnim potjernicama.
Moguće je da će Dodikovo hapšenje biti na čekanju sve dok se ne obave tajni pregovori oko aranžmana za dobrovoljno povlačenje i politički azil. Ta vrsta mirnog raspleta bila je dosadašnja praksa u sličnim situacijama. Hapšenje samo po sebi nije pravni problem na teritoriji BiH, jer je na snazi rješenje o pritvoru i potjernica, zbog čega svi policijski organi u BiH mogu preduzeti radnju lišenja slobode svakog od osumnjičenih ako raspolažu podacima o njegovom boravku. EUFOR ima ovlaštenje da pruži podršku domaćim organima, jer je u pitanju krivično djelo koje se odnosi na provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Politička odluka druge strane da se odgovor na Dodikovu avanturu ograniči na pravni prostor bila je razumna i mudra. Ona je zaustavila motivacionu pometnju kod građana i relaksirala političku napetost, ostavljajući prostor za dijalog i pronalazak izlaza iz krize.
Reagovanje na eskalaciju političke krize za sada je u okviru pravosudnih nadležnosti. Međutim, ne treba zaboraviti da je kriza proistekla iz dugogodišnjih pogrešnih politika – i međunarodnih i domaćih – te je dominantno političke prirode. Političku krizu ne može riješiti pravosudni sistem; politički dijalog ostaje nezamjenjiv mehanizam. Ali, dijalog neko treba osmisliti, voditi i usmjeravati – a to nije nimalo lak zadatak. U ovom trenutku ne postoje ni domaći ni međunarodni autoriteti sposobni za to. Visoki predstavnik, kojem bi to bio posao po slovu Dejtonskog sporazuma, izgubio je autoritet prije nego što je i stupio na funkciju.
Kako će se situacija dalje razvijati, niko ne zna. Ali to ne znači političku prednost ili korist za bilo koga. U nekom trenutku međunarodna moć će se umiješati u političke procese u BiH i uspostaviti novu realnost. Bilo bi mudro da prije toga domaći politički akteri, polazeći od posebnih i zajedničkih interesa, usaglase političke pravce i pokažu sposobnost da se nose s izazovima.
Nema sumnje da su odluke o suspendovanju zakona o državnim pravosudnim institucijama, nacrt izmjene Ustava RS i najava osnivanja granične policije RS napad na ustavni poredak. Ne postoje pravni argumenti za drugačije tumačenje. Svi ti zakonski akti biće proglašeni neustavnim na Ustavnom sudu BiH.
Ali da li će odluke Ustavnog suda biti dovoljne za odbranu poretka? Ko će ih sprovesti? Pogrešno je očekivati da sudovi riješe suštinske probleme BH društva. Danas postoji preko sto odluka Ustavnog suda koje nisu izvršene.
Kada sistem stoji iza protivpravnosti (kao što je slučaj sa entitetskim institucijama), pravosuđe nije dovoljno djelotvorno jer nema procesnu efikasnost i konačnu političku moć. Milorad Dodik može biti pritvoren, ali sistem će na njegovo mjesto postaviti nekog novog Dodika – možda još radikalnijeg.
Dodikova pobuna i pravni nasrtaji na ustavni poredak mnogi će okarakterisati kao “puzajuću secesiju”. Njegovi potezi imaju elemente unutrašnje secesije. No, da li je to bio pametan politički izbor? Teško je povjerovati.
Svaka secesija na Balkanu i u Evropi politički je opasan i neizvjestan put. Takvi akti RS bili bi presedan koji bi narušio evropsku stabilnost. Primjer Katalonije i Karlesa Pućdemona politička je opomena.
Uloga međunarodne zajednice u BiH sve više slabi. Dolazak Donalda Trumpa na čelo SAD-a i poremećeni odnosi SAD i EU dodatno komplikuju situaciju. Ako Trump BiH sagleda kroz prizmu biznisa, mogao bi zaključiti da od napora treba odustati.
Šta nam preostaje u neizvjesnoj perspektivi? Ništa osim razumnog dijaloga o zajedničkoj budućnosti ili mirnom razlazu. Miran razlaz nekima djeluje primamljivo, ali nije realan. Povratak dijalogu i rješenjima od zajedničkog interesa trenutno je najmudriji politički izbor.
BUKA
