Na krilima globalnog otvorenog tržišta čitavi kontinenti su se izdigli iz viševijekovne bijede i siromaštva. Najupečatljivi je fascinantni rast Azije, i naročito uspon Kine, koja će, kako stvar sada izgleda, ne samo dostići SAD i Evropu, već i postati svjetska ekonomija no1. Jednako čudo mogli smo vidjeti u arapskom svijetu. Emirati, Katar, Saudijska Arabija, i drugi, koristeći svoje prirodne resurse nafte, postali su svjetska elitna destinacija. Sve donedavno to je bila prava pustara zaboravljena u paklu vrućine, pustinje i nazadnih svjetonazora.
Slična perspektiva se nazirala i na Afričkom kontinentu kome se smiješila perspektiva modernizacije. No stvar je u međuvremenu otišla u sasvim drugom smijeru i stanje sada ni izbliza nije tako optimistično. Prvo je uslijedio korona-pandemijski šok, a onda i čitav niz neočekivanih političkih kriza.
Ukrajina
Najočitija regresija dogodila se u Rusiji. Unatoč jakoj autokratiji koju je uspostavio Putin netom nakon dolaska na vlast, postojala je realna perspektiva da se nakon njegovog odlaska Rusija demokratizuje, napravi tranziciju ka demokratiji i stvarnoj tržišnoj ekonomiji, i shodno tome postepeno prevlada svoje viševijekovno autoritarno nasleđe. Nažalost, to se nije dogodilo. Rusija je i u postosvjetskom period ostala zarobljena u autoritarizmu.
To ima svoju posledicu u međunarodnim odnosima. Autokratski režimi uvijek su agresivni i napadački nastrojeni. S obzirom da im nedostaje stvarna unutrašnja demokratska legitimizacija oni moraju da podršku dobijaju na vještačkim homogenizacijama tipa krizne mobilizacije nacije. Zato je Putin za vrijeme svoje 20+ godišnje vladavine vodio tako mnogo ratova – od Čečenije, preko Gruzije, pa do sadašnje invazije na Ukrajinu. Što je još gore sam Putin rat u Ukrajini vidi samo kao dio šireg sukoba sa “Zapadom” i, kako je sam rekao, “obnove carstva Petra Velikog”. Zato ukrajinska kriza ima mnogo dublji značaj od rata između dvije zemlje: to je, naravno, u prvom redu pitanje odbrane Ukrajine, i shodno tome i Evrope, od agresije.
Ali to je takođe i pitanje sudbine Rusije. Ukoliko Putin uspije Rusija će ostati zarobljena u diktaturi, a to će biti ne samo opasno po sve, već bi značilo da Rusija ispada iz svoje prirodne pozicije evropske nacije i definiše sebe kao azijsku zemlju. I kineskog vazala: Kina je već sada ekonomski deset puta jača od Rusije, a nakon ovog rata ta će se razlika još povećati. Jasno je šta to znači za političke odnose i ko je tu gazda.
Amerika
Unatoč tragičnosti ukrajinskog rata to ipak nije nešto što bi imalo kapacitet da napravi planetarnu krizu. Iz prostog razloga što su resursi Rusije isuviše mali da bi ona mogla značajnije uzdrmati svjetski poredak. Ukoliko Putin ne baci bombu, ukrajinska kriza ostaće samo jedan tragični krvavi bratoubilački rat. Međutim, prava drama događa se na drugom kraju svijeta. Nakon pobjede Trampa svjedočimo uistinu šokantnoj regresiji Sjedinjenih Država ka autokratiji. Ukoliko on uspije u svojim nakanama to će biti pravi šok za svjetski poredak. Jer, za razliku od Putina, diktatoru u Americi su na raspolaganju enormni kapaciteti SAD: ne samo najjača armija na svijetu, već i najjača ekonomija – SAD proizvode gotovo trećinu svjetskog GDP, dominantna kultura (šta god ko mislio o Holivudu, McDonaldsu, leviskama, rokenrolu i sl – to je kultura koja i dalje oblikuje svijest planete), pa do „tehničkih“ sredstava kakva su recimo dolar i Google. Ako se takva moć otrgne demokratskoj kontroli i dopadne u ruke diktatora, to je eksplicitna prijetnja za svakog čovjeka na planeti.
Što već uveliko svjedočimo. Donedavno je bilo nemoguće i zamisliti da se u Americi događaju stvari i prakse koje ovih dana gledamo u SAD. Tramp sasvim otvoreno suspenduje ustavni poredak i pokušava da se izdigne iznad zakona. U pravom putinističkom maniru on sve koji mu se suprotstavljaju targetira i izlaže pritisku sistema, pokušavajući uspostaviti sistem lojalnosti gdje bi državni funkcioneri slijedili njegovu volju, a ne Ustav i zakone. Ne susteže se da napadne čak i jednu takvu instituciju kakva je Harvard. Kao i svaki autokrata i Tramp je agresivan prema spolja. On je već zaprijetio Grenlandu, Panami, Kanadi i Meksiku i poveo trgovinski rat sa čitavom planetom.
Dobra vijest je da je američki sistem još uvijek dovoljno zdrav da pruži otpor. Prije par dana je guverner Kalifornije Newsom odnio pobjedu u važnom sukobu sa Trampom. Takvih je primjera pobjede sistema nad Predsjednikom sve više i svakodnevno ih svjedočimo, naročito od strane sudskog sistema SAD koji se pokazao vrlo otpornim na uzurpaciju.
Još bolja vijest je da su izgleda i američki građani uvidjeli grešku koju su napravili na prethodnim izborima: Trampova patetična vojna parada, u stilu istočnjačkih diktatora, bojkotovana je od strane građana, a širom Amerike održani su „No Kings“ protesti. Ne samo u liberalnim gradovima LA, NYC, Čikago itd, već i u jakim „crvenim“ sredinama tipa Ajdaha. Glasovi za opozivom Trampa sve su jači – čak i među republikancima. Kako sada stvari stoje SAD jesu krenule u pravcu diktature, ali otpori su jaki i neizvjesno je kako će ta borba završiti. Mnogi amerikanci strahuju čak i od građanskog rata. Ne treba zaboraviti da su amerikanci najnaoružanija nacija na planeti gdje 350 miliona ljudi posjeduje u privatnom vlasništvu više od 400 miliona jurišnih pušaka. Jasno je da je to tempirana bomba. Ali jasno je i da je to moć naroda koji je naoružan i stoga sposoban da se odupre diktatoru.
Kina
Kina je za sada relativno mirna nepoznanica na svjetskoj sceni. Međutim, retorika koju upotrebljava vrlo je agresivna i zabrinjavajuća. Recimo, nedavno je Predsjednik Si izjavio da će „ukoliko ne dođe do mirne reintegracije Tajvana upotrebićemo vojnu silu.“ Takođe je dodao da će Kina „rezolutno spriječiti svakog ko pokuša secesiju Tajvana“. Što je veoma čudna izjava imajući u vidu da je Tajvan zapravo rijetko tokom svoje istorije bio dio Kine – praktički samo dva vijeka za vrijeme Qing dinastije, a njegov današnji status je kontraverzan: usljed diplomatskog pritiska Kine malo država ga priznaje kao nezavisnu državu, ali većina ima nezvanične diplomatske odnose sa njim.
Sve to praćeno je ubrzanim i enormni naoružavanjem: budžet kineske armije je ubjedljivo drugi na svijetu i zaostaju jedino za Amerikancima. Takođe, Kina sve češće demonstrira spremnost da upotrebi svoju vojsku. Vrlo „aktivne“ (zlobnici bi rekli „agresivne“) vježbe svako malo se praktikuju u vodama oko Tajvana, a nedavno su dva kineska nosača aviona sa pratećom flotom isplovila u vode Pacifika iza Japana – po prvi put u istoriji. Nažalost, čini se da Kina, kako se razvija i postaje sve moćnija, proporcionalno tome postaje i sve agresivnija.
Bliski Istok
Tradicionalno žarište i ovaj put nije iznevjerilo. Tamo sada gledamo rat svih protiv svih i protiv Izraela. Počelo je jednim od najodvratnijih zločina novijeg doba: teroristi Hamasa napali su izraelsku omladinu na koncertu i izvršili maskar nad više stotina klinaca. Usledila je žestoka odmazda kojom je Izrael uspio devastirati ne samo luđake iz Hamasa, već poprilično razbiti i Hezbolah, a u najnovijoj akciji i kompletan iranski vojni vrh.
Ipak, te akcije ostaju u sjeni terora nad civilnim stanovništvom Gaze koji u mnogo čemu ima elemente pravog genocida. Tipična bliskoistočna spirala zločina kojoj nema kraja već vijekovima.
Da stvar bude gora rat se proširio: Iran je uspio proći kroz „Gvozdenu kupolu“ i raketirao je izraelske civile. Istovremeno SAD prebacuju ogromne kontingente svojih vojnika u Zaliv, nosači su već tamo, a iz Bijele kuće tvrde da je Tramp već odobrio napad. Iran je odgovorio prijetnjom napada na američke baze. Mnogi smatraju da bi ulazak SAD u sukob bio otvaranje pandorine kutije koje bi značilo dugotrajni rat, koji bi neminovno, na ovaj ili onaj način, uvukao i Kinu i Rusiju. Kremlj je već izjavio da uključivanje SAD-a svijet stavlja na „milimetrima od katastrofe“. Iran je jedan od glavnih suportera Putina u invaziji na Ukrajinu i obaranje režima u Teheranu očito bi predstavljalo teško poniženje za putiniste. Sa druge strane bez angažmana Amerikanaca Izrael ne može sprovesti svoj cilj: uništenje nuklearnih postrojenja Irana. Naime, samo američka vojska ima kapacitete za to – recimo sredstva za uništavanje objekata duboko pod zemljom (GBU-57 bombe koje nosi B-2 Spirt).
U međuvremenu smo vidjeli iznenadni pad Asadovog režima u Siriji, a odmah u susjedstvu i još jedan sukob i to između dvije nuklearne sile: Indija i Pakistan se svako malo, u pravilnim vremenskim razmacima od po par godina, popuškaraju par dana, ovaj put to su bili vazdušni dvoboji u kome su izgleda pakistanski piloti na kineskim lovcima izdominirali, i onda se sve vrati u normalu kao da se ništa nije dogodilo. A njihove granične postaje nastave čuvenu razmjenu straže kao u dobra stara mirnodopska vremena. Čudnog li svijeta i čudnog li ratovanja.
Evropa
Stara dobra Evropa napokon je dočekala da nije u sred frke. Ipak, Evropa je i dalje enormna moć – kako ekonomska i vojna, tako i svaka druga. I sa njom se mora računati u svakoj globalnoj partiji. Prvobitno zbunjeni odlukom Trampista o povlačenju SAD, čini se da su se evropski lideri sabrali i počeli da nastupaju kako to i dolikuje vođama velikih i moćnih nacija. Makron prednjači, ali u stopu ga prate Merz, Meloni, britanci i ostali. Prvo što su evropljani uradili je da su značajno povećali vojne budžete – cilj je da se u narednim godinama drastično ojača vojna moć Evrope. Takođe, evropljani su solidno odigrali svjetsku trgovinsku utakmicu i čini se da su preračunali trampiste. Unatoč svemu Evropa i dalje ostaje krhka sila, poprilično izložena rizicima. Prije svega radi se o efikasnosti: ukrajinska kriza jasno je potcrtala problem donošenja odluka u EU, gdje su Orbani i Fico uspjeli da blokiraju mnoge rezolutne poteze glede Ukrajine. Troma briselska birokratija očito je inkompatibilna sa izazovima vremena. Još gore je da se Evropa susreće sa regresijom ka nacionalističkim zatvaranjima: u važnim državama poput Francuske i Njemačke „suverenističke“ snage AfD i Le Pen postaju sve jače. A slično je i u gotovo svim ostalima. Jasno je šta to znači za sudbinu Unije: iskustvo Austrougarske i Jugoslavije jasno pokazuje da su višenacionalne zajednice nemoćne ukoliko dođe do nacionalističkih soliranja. Evrope ima i masu drugih problema – od migranata, depopulacije, pa do toga da sve teže održava ekonomski korak sa SAD i Kinom.
Dobra vijest je da su u Evropi svjesni ovih problema i spremni da traže solucije. Već je najavljeno jačanje institucionalnih mehanizama, a ideja evropske federacije ima istorijski najjači stepen podrške. Kako istraživanja pokazuju podrška evropljana Uniji je veća čak i nego je to bilo 1992.
Tito je svojevremeno rekao: „Bez Jugoslavije svaka naša republika pojedinačno bi bila niko i ništa.“ Isto važi i za Evropu: pojedinačno, koliko god to bile jake države, ni jedna od njih ne može biti planetarni igrač. Samo ujedinjeni Evropljani mogu ostati kao sila na svjetskoj pozornici.
Burna vremena
Trenutno, dakle, stanje izgleda ovako: u Rusiji imamo ludog diktatora naoružanog sa hiljadama nuklearnih bombi, koji je poveo suludu invaziju na Ukrajinu. U SAD imamo pobjedu populističkog wannabe autokrate kome su na raspolaganju svi resursi SAD. Kina više ne ostaje samo posvećena radu, proizvodnji i razvoju, već ispoljava jasna agresorska ponašanja. Bliski istok kao i uvijek bure baruta. Evropa još ne zna jel’ pošla il je došla. Šta bi, zaboga milog, moglo krenuti po zlu u ovakvom svijetu?
U svakom slučaju jasno je da je mirni svijet iz epohe „Pax Americana“ iza nas. Ušli smo u eru gdje lideri najjačih država sasvim otvoreno ne priznaju teritorijalni integritet i suverenitet nacija. Pri tome se ne libe da prijete i upotrijabaju silu. Mnogi pametni ljudi upozoravali su da bi izbor Trampa i američko odustajanje od Pax Americana moglo voditi u čitav niz sukoba. Sada gledamo posljedice.
No, koliko god ovo sve bilo zabrinjavajuće ne treba očajavati. Havijer Kserkes je u „Vojnici Salamine“ napisao: „Uvijek se u poslednjem trenutku pojavi odred vojnika da spasi civilizaciju“. Ti vojnici su sada ukrajinski borci, američki građani i evropski političari. Jer ključne bitke događaju se u Ukrajini, Sjedinjenim državama i Evropi. Ukoliko Ukrajinci izdrže i poraze putiniste ne samo da će se ustabiliti istočna granica Evrope, već će se otvoriti prostor Rusima da u unutrašnjoj političkoj krizi izazvanoj porazom, napokon transformišu svoju zemlju u zdravu demokratiju.
Ukoliko evropski političari smognu snage da prevladaju međusobne različite interese i konsoliduju Evropu u homogenu silu, to značajno doprinosi smirivanju svjetske scene. Ukoliko američki sistem izdrži državni udar trampista i sačuva sistem podjele vlasti i checks/balances osigurače, SAD će se vratiti u svoju prirodnu ulogu „Vođe slobodnog svijeta“. To više ne može biti planetarna hegemonija – trampisti su u pravu kada kažu da SAD nemaju više kapaciteta da budu hegemon, ali to nije nikada ni trebala biti uloga SAD. Oni treba, zajedno sa svojim evropskim saveznicima, da osiguraju prostor zapadnih vrijednosti i načina života pred izazovima multipolarnog svijeta. A za to su više nego kapacitirani. Za Bliski istok možemo se samo nadati da će napokon naći neko rješenje. Model „Dvije države“ čini se najrealniji. I najpravedniji. Kina ostaje nepoznanica. Ova velika nacija nije do sada bila u poziciji svjetske supersile i nemoguće je predviđati kako će se u toj ulozi ponašati.
