Svi znamo da su i Republika Srpska i BiH duboko u krizi. Opterećeni smo cijelim nizom suštinskih problema. Na primjer, Srbi su, uz komšije Bošnjake, jedna od najsiromašnijih nacija Evrope. I to stanje će biti sve gore: inflacija i cijene konstantno divljaju dok plate nisu rasle već nekoliko godina – a očito je da u dogledno vrijeme i neće. Prema riječima ekonomista, naša kupovna moć je čak 30% manje nego prije 4 godine. To je drastično osiromašenje. Takođe smo i najdalje od svih zemalja regiona zaostali na putu za EU. Prema nekim procjenama, ovim tempom treba nem 40 godina da reformišemo državu da bude spremna za Evropu. Dodatno je loše što smo upali u neku formu poluautokratskih režima, gdje je demokratija, kao i pravna država, poprilično na klimavim nogama. Itd. Itd. Otuda ne čudi da smo suočeni sa pravim pravcatim egzodusom sa ovim prostorom i to najviše mladog stanovništva – što je možda i najvažniji nacionalni problem koji imamo i stvar koja traži hitno i ozbiljno hendlovanje. Sve u svemu, ne zna se gdje nam više gori od stvarnih i teških problema.
Ne, uprkos tome, naši političari uporno se bave svime sem onim čime bi trebalo. Oni uporno nameću teme koje suštinski ne postoje i zamajavaju i sebe i našim raznoraznim glupostima za jednokratnu dnevnopolitičku upotrebu. Po poznatoj šemi „Mi se kao branimo, oni nas kao napadaju“: 1) lupi neku nacionalističko-populističku dimnu bombu; 2) odmah aktiviraj „branitelje“ sa druge strane; kao i 3) „patriotski“ nastrojene „analitičare“ na režimskim medijima; i 4) džabalebari dok analitičari analiziraju nepostojeće probleme, a narodi se svrstavaju u torove.
Pogledajmo samo neke od karakterističnih blef-političkih tema kojima smo se zamajavali prethodnih dana.
1. Srebrenička rezolucija
Predsjednik Srbije svjetski je prvak u ovoj vrsti političkih nastupa. Tipičan primjer njegove vještine je način na koji je jednu, objektivno sasvim nevažnu rezoluciju, kakva je ona o Srebrenici, pretvorio se u nacionalno temo no1. Vlast u Srbiji je pod pritiskom EU morala da ponovi izbore i ponovo ih je organizovala na stari dobri poluregularni način, te s lakoćom pomela razjedinjenu srbijansku opoziciju. Ne, ko će se baviti takvim trivijalnostima kao što je kredibilitet izbora, dok nam „mrski Bošnjaci“, uz podršku „još mržeg Zapada“, rade o glavi i hoće li da nas proglase genocidnim narodom? U stvarnosti to sve naravno nema veze, ni sa zdravom pameti, ni sa istinom: „genocidni narod“ ne postoji kao formulacija, pravne efekti rezolucije su nepostojeći itd. Ali koga briga šta piše u rezoluciji i kakvi su njeni stvarni efekti? Važno je da se vrijeme mlati 24/7 dok ne prođu izbori.
Epidemija suvišnih rezolucija i pratećih histerija tu nije stala. Tako su Crnogorci uzvratili dvojnim udarom: rezolucijom o genocidu u Jasenovcu u paketu sa onom o „srpskom genocidu nad Crnogorcima“. Šta reći?
Šampionsku titulu u besmislenim rezolucijama ipak je odnio Denis Bećirević – neprikosnoveni presipač iz šupljeg u prazno: tokom posjete Rimu nije našao ništa pametnije da ponudi Parlamentu Italije do – pazite sad: da usvoji „rezoluciju podrške nezavisnosti i suverenosti BiH“. Italija je zamlja u kojoj je nastao Alan Ford tako da se nadamo da su oni ovu nesuvislu bedastoću protumačili, ne kao državnu politiku BiH, već kao lični omaž tom legendarnom stripu.
2. „Saborovanje“
Budalesanje o nepostojećim glupostima nastavilo se svesrpskim i svebošnjačkim saborovanjem, a tom foliranju priključiće se izgleda i Crnogorci svojom verzijom „sabora“.
Ispod je intelektualnog nivoa da se upuštamo u analizu „Deklaracije“ koja je tom prilikom usvojena – u pitanju je tipično populističko kupusište o svemu i svačemu. Naravno, naša jadna Narodna skupština, paradni primjer institucije koja se uporno bavi mlaćenjem prazne političke slame, hitala je da usvoji taj „istorijski“ dokument. Upravo ta činjenica je najbolji dokaz da „Deklaraciju“ ne treba uzimati ozbiljno: ko normalan može povjerovati da bi se NSRS bavila nečim što se planira sprovesti?
Karakterističan primjer blef teme koju nam je svesrpski narodni zbor doneo je „dramatični“ problem 9. januara. Neko je ispalio foru da se pređe na „Sretenje“ ili šta god, a naša blesava opozicija odmah se poduhvatila suvišnog posla odbrane 9. januara od nepostojeće „izdaje temelja Srpske“. Dokazujući, po ko zna koji put, da nisu u stanju da ne šutnu ni jednu populističku loptu koju im vlast nabaci. I tako smo danima slušali rasprave velikih srpskih patriota o temi koje zapravo nema.
Iako „Deklaracija“ nema, niti je zamišljena da ima, bilo kakav realni efekt sem zamlaćivanja javnosti, bošnjački političari, očito jednako skloni uludom gubljenju vremena na teferiče o glupostima, pohitali su sa svojim kontrasaborom i udarničkim se ovih dana zadali da se brani od fatamorgana -prijetnji koje ne postoje.
3. Komšić i venecijanska komisija
Željko Komšić, još jedan od šampiona ovakvih foruma za gubljenje vremena i nerađenja ničega, dosjetio se da zatraži mišljenje Venecijanske komisije na temu etničkog kriterija prilikom izbora sudija Ustavnog suda. Do koje mjere je to glupost najjednostavnije se možemo uvjeriti ako pogledamo šta Ustav propisuje o tom izboru:
Ustavni sud Bosne i Hercegovine sastoji se od devet članova. a) Četiri člana biraju Predstavnički dom Federacije, a dva člana Skupštine Republike Srpske. Preostala tri člana bira predsjednika Europskog suda za ljudska prava nakon konzultacija sa Predsjedništvom.
b) Sudije će biti istaknuti pravnici visokog moralnog ugleda. Svako ko udovoljava takvoj kvalifikaciji i ima pravo glasa može biti imenovan za sudiju Ustavnog suda. Sudije koje biraju predsjednika Europskog suda za ljudska prava ne mogu biti državljani Bosne i Hercegovine ili bilo koje susjedne države.
Dakle, vidimo da naš Ustav nigdje ne spominje etnički kriterij kao relevantan za izbor sudija. Komšić bi mnogo bolje uradio da je pitao Venecijansku komisiju šta znači ova neobično fleksibilna formulacija “pravnici visokog moralnog ugleda”, koja je dopuštala da sudije postanu pojedini likovi sa vrlo skromnim pravnim znanjem, ai moralnim ugledom, ali sa odgovarajućim partijskim pedigreom. Ne, to je već ozbiljna tema i ko je lud da se bavi time kad može mlatiti praznu slamu i zamajati javnost ocjenom nepostojećeg kriterija.
4. „Mirno razdruživanje“
Populistički cirkus nastavio se najnovijom najavom osamostaljenja Republike Srpske. O tome se već može izdati prava kompilacija hitova vlasti RS-a. Sjetimo se samo „Deklaracije“ SNSD-a iz 2015. sa šarmantnim naslovom: „Republika Srpska – Slobodna i samostalna budućnost i odgovornost“. Naravno, politika usvojene u toj Deklaraciji nikada nisu provedene, niti su pokušane da budu provedene, iz prostog razloga što nije bilo ni namjeravano da se provede. Ali obavile su svoju ulogu. Stoga se ne čudi da se opet poseže za temom „razdruživanja“ – s naglaskom na „mirno“. Naravno, ovo je besmislica bez ikakvog utemeljenja u realnosti: međunarodno pravo ne priznaje unilateralnu secesiju, te je „mirna“ (tj. zakonita) secesija Republike Srpske moguća samo uz saglasnost političkog Sarajeva. Koliko je to realno ne treba komentarisati. Ne, uprkos tome, naši neodgovorni političari troše par mjeseci baveći se tim glupostima. Mastilo na „prijedlogu o razdruživanju“ još se nije ni osušilo, au Federaciji je već krenula „patriotska“ historija odbrane BiH od nepostojećeg secesionizma RSa.
5. Za dom spremni
Od svih populističkih neukusa kojima nas ovih dana zasipaju naši političari najgadnija je ipak ova kampanja jeftinog kič srbovanja/bošnjaka koju su nedavno pokazali dokazani heroji i mirnodopski prvoborci i sa „naše“ i sa „njihove“ strane – uvjeravajući nas kako su spremni položiti život i sebe i svojih najmilijih na oltaru „naše stvari“.
Nažalost, mi smo kao društvo dotakli takvo dno da se naši prvaci ne libe, ne samo prijetiti ratom, već im nije ispod časti, ukusa i vaspitanja i vlastitu djecu uvlačiti u političko blato u kome se valjaju. Odvratno. U politici možda cilj opravdava sredstvo, ali za normalne ljude neka granica bi ipak trebalo da postoji.
Salo gori, a baba se češlja
Mogli bismo ovaj niz nastaviti do u nedogled – svako to može sam uraditi prostim prelistavanjem dnevnih štampe. Koliko god ove i slične budalaštine djelovale kao benigna politička zadruga za zamajavanje naroda, one u stvari uopšte nisu bezazlene. Nema sumnje da se naša politička elita baš dobro zabavljaju i sprdaju sa kontuzovanim građanima, još uvijek uspijevajući „patriotskim“ performansima kupiti oslobađanje odgovornosti za katastrofalno stanje u zemlji. Ne, pretvaranje države u populističku dembeliju nije besplatno: stvarni problemi ostaju neriješeni – iz prostog razloga što se niko njima ne bavi. Dok naši lideri u sigurnosti mira dokazuju ko je veći heroj, jurišaju na političke vjetrenjače i provode nepostojeće planove, voz ode. Dok mi izvodimo besmislene performanse, Ukrajina i Moldavija počinju pregovore sa EU, cijene na tržištu rastu, a egzodus se nastavlja. Ipak, najgore u ovoj praksi političkih rijalitija nije samo nazadovanje, već što se takvim praksama konstantno održava neka vrsta vanrednog stanja u zemlji i zle krvi među ljudima. Sa svim rizicima koje to nosi: kombinacija pod tepihom gurnutih problema sa stalno podgrijavanom frustracijom prema „onima drugima“ zapaljiva je stvar. Populistički perpetum mobile ipak ne može vječno trajati, i, kako se naša istorija uči, često se ukine u nekoj vrsti drame. Imajući to u vidu, uistinu je frapantna neodgovornost naših političkih elita, jednako kao i uporna indolentnost naroda, koji i dalje, s pravim istočnjačkim fatalizmom, toleriše takvo ponašanje, mireći se sa sudbinom.
Aleksandar Savanović/BUKA
