Aleksandar Savanović: Politički kancer

U XIX vijeku, pod uticajem darvinizma, bila je izvjesna vrsta pomodarstva u sociologiji da se biologistički termini preuzimaju kao kategorije kojima se opisuju društveni procesi. Jedan takav termin primjeren je i da se opše ono što se događa u srpskom društvu u prethodnih par decenija: politički kancer.

Kancer je pojava u kojoj nezdrave ćelije izjedaju zdravo tkivo organizma, uzrokujući postepnu smrt. Upravo to se događa nama: još od kraja 1980-tih jedna nezdrava struktura odomaćila se u tijelu nacije i izjeda ju iznutra. Bolest je već dugo prisutna, a u zadnje vrijeme je, čini se, metastazirala i zahvatila gotovo sve ključne organa našeg društva. Neki su otkazali u potunosti, neki zasad samo djelomično.

Simptomi

Najočitije se posljedice bolesti vide u javnoj sferi koja je bukvalno devastirana i pretvorena u kičeraj nacrnjeg tipa. Našim javnim prostorom već decenijama dominiraju kojekakvi opskurni likovi, mufljuzi, hohštapleri i šarlatani svih vrsta koji kontinuirano plasiraju najočitije besmislice i teorije zavjera. Polusvjet sa dna kace preplavio je TV ekrane na raznim „Zadrugama“, „Farmama“ itd. forsirajući neukus koji nije moguće svariti bez posljedica po mentalno zdravlje nacije. Kulturna sfera je dodatno devastirana decenijskom nebrigom. Nacija koja je u XX vijeku dala plejade velikih glumaca, pisaca i muzičara dočekala je da, Republika Srpska na primjer, razmišlja o budžetu za kulturu od nekih 75 hiljada evra. Itd.

Političke emisije svedene su na širenje mitova u „Ćirilici“ i „Informer“ kvazianalitičkim predstavama u kojima „Putin pobjeđuje“ (već godinama), „Zapad propada“ (već decenijama), a Masoni, Vatikan, Soroš, Gremlini, Hobiti i ostale sile mraka i beznađa, ništa drugo ne razmišljaju po vascjele dane do kako da napkoste Srbima pravednicima. Informativni program liči na nekakav distopijski inferno o kakvom je Gebels mogao samo da sanja. Kao i svaki kancer i ovaj želi da preplavi organizam u cjelini i teži da ne ostavi ni najmanji prostor nepokriven.

Bolest ne može da trpi ni najmanju nekancerogenu ćeliju, i kako nam npr, svjedoči nedavni napad srbijanskog režima na nezavisne medije N1 i NovaTV, ne libi se da zahtjeva smjenu urednice sa čijim se programom ne slaže. Kancer, po definiciji, teži da zahvati tijelo u cjelini.

Da stvar bude još gora i stvarna politika pretvorila se u petparačke populističke performanse u kojima je naša nacionalna „politika“ redukovana na primitivnu „patriote“ vs „izdajnici“ dihotomiju i nemoguće fiksideje – mi već decenijama nemamo realan i ostvariv politički program utemeljen u stvarnom stanju stvari, već uporno jurišamo na političke vjetrenjače – od „Velike Srbije“ sa početka bolesti, pa do „putinizma“ u današnjoj poodmakloj fazi.

Bolest je već metastazirala i u gotovo sve ključne nacionalne institucije. U Srbiji, crkva i vojska, „najvažnije nacionalne institucije“ koje su donedavno uživale najviše povjerenja i podrške naroda, oboljele su do nivoa da su postale predmet sprdnje, prezira i bolnog stida. One su pretvorene u služitelje režima koji sasvim otvoreno zastupaju interese jedne partije i jednog čovjeka, a ne nacije. Ove institucije više nisu stubovi zemlje i naroda, već jedno bolesno tkivo koje otvoreno prijeti zdravim dijelovima društva. U Republici Srpskoj Narodna skupština, na primjer, toliko je puta ponižena i toliko puta se samoponizila, da više niko ne uzima zaozbiljno naše „najviše zakonodavno tijelo“. Ono je postalo puka pričaonica za istresanje ličnih frustracija, i niko ne sumnja da bi sa lakoćom izglasala zakon po kome će sutra padati pečeni pilići s neba, samo ako bi to šef zapovjedio. Kancer tako djeluje – on ne amputira dijelove tijela: samo ih čini nefunkcionalnim do mjere da odumiru i ne mogu vršiti svoju funkciju.

Logična posljedica uznapredovale bolesti je i potpuna moralna dezorjentisanost nacije. Kod nas je postalo sasvim normalno da čovjek sa sumnjivom diplomom bude višemandatni ministar, da čovjek sa plagiranim doktoratom bude ministar finansija, a žena koja slaže svoje obrazovanje postane ministar za porodicu. Lik koji pronevjeri javni novac ne tretira se kao štetočina i bandit, već kao „sposoban mladić koji se snašao“. Itd. U zdravim društvima takve bolesne ćelije ne mogu opstati i organizam ima odbrambene mehanizme kojim sistemski izbacuje uzurpatore.

Kancer je jedna agresivna vrsta koja invazivno napada one dijelove tijela koji još nisu inficirani. Ovih dana to svjedočimo u Srbiji, gdje je na udaru Beogradski univerzitet – jedna od rijetkih institucija koja je imala dovoljno jak imuni sistem da još nije zaražena. Inače UNBG je među 500 najboljih univerziteta na svijetu, sa više naučnika svjetskog glasa i respektabilnom istorijom. No to nije spriječilo kancerogeni režim da pošalje svoje najagresivnije ćelije u napad. Tako je, na primjer, čovjek poznat kao „Bizon“, otvoreno zatražio ukidanje beogradskog Univerziteta, a taj bolesni zahtjev zdušno je podržala i režimska maskota Karleuša. Mi smo do te mjere bolesno društvo da jedna pjevaljka, stvorena u doba Miloševića, traži, ni manje ni više, do smjenu rektora. Izvjesni Trivun Ivković, tipični izdanak kancerogenih režima, lik hapšen zbog prodaje diploma, pozvao je da se „pohapse rektor, dekani i profesori, a studenti pošalju u vojsku i radne akcije“. Itd.

Šta reći: u kancerom zahvaćenom organizmu šenluče najopskurnije ćelije koje bi svako zdravo tijelo izbacilo kroz probavni trakt.

Dijagnoza i terapija

Sve u svemu mi smo jedno duboko oboljelo društvo kome je potrebna ozbiljna i dugotrajna terapija. Za našu bolest ne postoji brzo rješenje nekakvom šok-terapijom, već će nam trebati dugotrajna rehabilitacija emancipacijom i učenjem osnovnih stvari o državi i društvu. Ukoliko više uopšte imamo snage da podnesemo terapiju. No treba biti svjestan da je, kao i kod svake bolesti, izlječenje pitanje opstanka.

Teorija evolucije je neumoljiva: bolesni primjerci otpadaju. Nesposobnost društva da se mijenja i mutira, odbacujući prakse, obrasce i modele koji su štetni, osuđuje to društvo na izumiranje. Brojevi to egzaktno pokazuju: izložena višedecenijskom kanceru naša nacija nestaje. Ona se sve manje rađa, a i ono što se rodi čim sazrije sve više odlazi u druga, zdrava društva.

Sjajna vijest je da mi još uvijek nismo beznadežan slučaj, bolesnik kome se ne može pomoći, već ga se jedino može ostaviti da na miru i sa što manje muke odumre. Studentska pobuna pokazala nam je da višedecenijski kancer nije ubio svaku nadu, i da u nama još ima životne vitalnosti i volje za borbom sa pošasti. Kolone studenata koji špartaju Srbijom su krvotok ozdravljenja, hemotarapija koja samo kao prvi urgentni zahvat ima za cilj smjenu sadašnje vlasti – koja je samo klimaks jedne bolesti čija je genealogija mnogo duža. Pravi cilj je opšte ozdravljenje našeg društva.

BUKA