Pri čemu opozicija daje sve od sebe da u glupostima i stupidnim idejama nadmaši našu vlast, u tom pogledu tako efikasnu da smo je sve donedavno držali za nedostižan uzor model.
Najnovija takva budalaština došla nam je u vidu ingenioznog političkog prijedloga prvog čovjeka našeg grada o reafirmaciji služenja vojnog roka.
Nastranu idiotizam same te ideje. Nastranu nadrealno objašnjenje, zasnovano na pasulju, luku i trčkaranju po Manjači, kojeg se ne bi postidio ni sam Grunf.
Čovjek zaista mora da se zapita da li potencijalni budući politički lider RS nema ništa pametnije da predloži kao temu za političku raspravu. Zar je moguće da čovjek ne nalazi ništa urgentnije, važnije i preče na šta bi usmjerio svoju i opozicionu političku energiju?
I to sve u situaciji kada Republika Srpska bukvalno ne zna gdje gori. Kada razni Serdarovi i Vijadukti pljačkaju milione. Kada je RS i BH treće najkorumpiranije mjesto u Evropi – pri čemu haos u gradskoj upravi BL značajno doprinosi toj crnoj statistici.
U situaciji kada je srpski narod treći najsiromašniji narod u Evropi.
Kada iseljavanje sa ovih prostora poprima razmjere egzodusa, a odlazak na bauštele Njemačke predstavlja ispunjenje životnog sna za mnoge naše sugrađane.
Kada UN predviđaju da će BH u ovom vijeku izgubiti do 50% domicilnog stanovništa ako se nešto ne uradi.
Kada u Banjaluci i RS gotovo da više ni nema sporta. U Banjaluci – gradu koji je davao olimpijske i evropske prvake, decenijama nismo imali priliku vidjeti neki stvarno relevantan sportski događaj. A i kada smo ga napravili, populistički i ha-bu kao i ostalo što radimo, ostao je kao svjedočanstvo sumnjivih poslova i apsurdnih potemkinovih sela, a ne sportskih dostignuća.
U takvoj situaciji naše političke vedete nemaju čime drugim da se zanimaju do đačkih kecelja?
Kao da smo Švajcarska u kojoj sve ostalo funkcioniše pa daj da se sada posvetimo sređivanju detalja. Tipa dramatičnog pitanja srpskog društva da li su kladionice 15 ili 18 metara od školskih dvorišta.
U situaciji kada je, na primjer, budžet za kulturu i Republike i Grada takav da ga je sramota uopšte napisati, a kulturno stvaralaštvo i produkcija gotovo da ni ne postoje – izuzev tamo gdje još preostali entuzijasti sami, svojom energijom i o svom trošku, nešto stvore, naš bivši autokrata nije imao ništa pametnije da uradi do da dodijeli „Njegoša“ Baji Malom Knindži, a naš budući populista nema pametnija posla do da se bavi cenzurom Desingerice.
Ovih dana i naš bivši i naš budući zajedno su se ujedinili u sumanutom orvelovskom projektu zabrane interneta maloljetnicima. U 21. vijeku.
Naši politički prvaci nisu u stanju staviti u funkciju već napravljen i otvoren granični prelaz, ali smatraju se kapacitiranim modelirati psihofizičko zdravlje nacije.
I to sve u situaciji kada u Banjaluci udišemo najzagađeniji vazduh na kontinentu, a susjedna nam Hrvatska isporučuje nuklearni otpad u dvorište.
Čovjek se ne može oteti utisku da su naše vođe okružene PR stručnjacima koji u svojoj nemišljenoj dokolici ne rade ništa drugo do smišljaju najblesavije nebuloze. Tipa sada već (srećom) zaboravljenog morbidnog performansa odavanja počasti nekom Čarliju Kirku.
Postoji li iko normalan i pri zdravoj pameti u kabinetima da kaže, alo šefe i alo dečko, slow down? Promućkajmo malo glavu prije upotrebe. Postoji li tamo bar neko ko bi mogao biti korektiv sveopštoj ludosti? Zar su baš svi sišli s uma?
Čovjek ne zna koji bi scenario ovdje bio gori: da su sve ovo dvopotezni populistički baloni i seljačke a-la-Tramp fore koje služe tome da se narod zabavlja keceljama i uniformama dok ne prođe regulacioni plan, ili su u pitanju stvarni kreteni koji uistinu misle sve ove ludosti.
Lijepo je kada ljudi imaju energiju, volju i žele nešto da urade. Ali nije loše tome dati neki bar elementarni smisao i smjer. Umjesto da se kao muva bez glave leta naokolo i izigrava populistička nevođena raketa. Što bi rekao jedan naš pametni stari profesor, ex predsjednik RS: „Motiv nije dovoljan. Kada motivišeš budalu, ono što si dobio je motivisana budala.“
Zaista je neophodno da nakon dvije decenije Dodik i SNSD siđu sa vlasti. Popeli su se više na glavu i bogu i narodu. Realno, opozicija da kandiduje deset random magaraca na liste treba glasati za njih, jer je promjena kao takva ono što je RS-u najpreče od svega.
Ali šta nam dolazi sa eventualnom promjenom vlasti, neka nam je bog na pomoći. Sudeći po ovom što sada vidimo, bojim se da ćemo svi mi, koji smo se zgražavali nad Dodikovim autokratskim, bahatim i nekulturnim ponašanjem, koji smo prezirali besprizornu privatizaciju države od strane vladajuće stranke i njenih satelita itd., vrlo brzo žaliti za erom Dodika i SNSD-a kao zlatnim dobom političke racionalnosti i uzor-dobom političke kulture RS-a. I poželjeti da sebi odsječemo ruku kojom smo 2026. glasali za opoziciju.
