Najnoviji događaji vezani za srebreničku tragediju najbolja su ilustracija koliko je politika odvratan i prljav posao. Kada čovjek pokuša nešto reći na tu temu dođe do zaključka da svi akteri ove mučne priče zaslužuju prezir. U najmanju ruku svi su na ovaj ili onaj način krivi. Ovdje ćemo se osvrnuti samo na domaće aktere, premda bi se svašta moglo reći i o onim iz “međunarodne zajednice”, od koji neki sasvim očito žele da poganim solenjem naših još svježih rana podgriju zlu krv.
Krivica Srba
“Mi Srbi” smo najkrivlji jer smo počinili taj zločin. Naravno “mi Srbi” je netačno – ne postoji kolektivna krivica. “Krivica nacija” je besmislica, premda postoje čak i “naučne” knjige sa takvim naslovom. Lično sam bio u Vojsci Republike Srpske, kao i moj otac koji je i teško ranjen u ratu. Mi, kao i ogromna većina pripadnika naše vojske, nemamo veze sa tim. Za zločin u Srebrenici pravosnažno su osuđeni: Radovan Karadžić, Ratko Mladić, i drugi po imenu i prezimenu.
“Mi Srbi” dakle ne snosimo, niti možemo snositi, odgovornost što su neki pripadnici našeg naroda pobili tolike nenaoružane ljude. Srpski političari kada insistiraju da je “Rezolucija o Srebrenici” zapravo označavanje Srpskog naroda “genocidnim”, upravo nevjerovatno, ali tvrde baš ono što navodno žele da ospore. Zapravo, upada u oči činjenica da niko u svijetu (bar koliko je meni poznato) ne koristi termin “genocidni narod/tvorevina” – sem srpskih i bošnjačkih političara. U tekstu Rezolucije ne spominju se ni Srbi, ni Republika Srpska – što je i logično, jer ni Srbi, ni RS nisu “krivi” za to.
Međutim, “mi” kolektivno snosimo odgovornost što nikad nismo smogli snage da se kao narod istinski suočimo sa tim događajem. Čak su neki naši političari to i pokušali – poput npr Čavića 2004., Dodika 2007., ili Vučića 2015. Ali nikada kao narod nismo provukli puni obim tih događaja kroz kolektivnu memoriju. Uvijek smo dodavali neko “ali…” toj sramoti. I dalje nastavljamo to da radimo. Naročito je nemoralna logika: “do 1995. u području Srebrenice i Bratunca pobijeno je 3500 Srba …” – kao da to nešto opravdava? Mi nikada nismo na javnom servisu prikazali dokumentarce o zločinima u Srebrenici. Da nema YouTube ne bi mogli vidjeti čak ni snimak likvidacije zarobljenika sa svezanim rukama.
Umjesto toga stalno prikazujemo različite opravdavajuće narative stradanja “naših”. Kojima pokušavamo opravdati neopravdivo. I dalje smo spremni da studentske domove i ulice nazivamo po ljudima koji su osuđeni za Srebrenicu. A one koji pokušavaju progovoriti o tome automatski označavamo “izdajnicima”. Čak smo toliko zastranili da smo uspjeli na “Miting” organizovan povodom Rezolucije doći sa slikom prvoosuđenog i najkrivljeg za taj zločin – čovjeka koji je u TV kameru rekao: “došlo je vrijeme da se osvetimo Turcima…”.
I onda se u čudu pitamo zašto mnogi misle da mi žalimo – ne zato što su tamo hladnokrvno pobijeni Bošnjaci, već što su pobijeni u nedovoljno velikom broju. Odbijanjem da priznamo šta se dogodilo – ali bez ikakvog opravdavajućeg “ALI”, mi smo krivi: dok se god ne ogradimo od zločina i zločinaca, mi de facto priznajemo da stojimo iza njihovih nedjela. I tek time zapravo postajemo “kolektivno odgovorni”. “Mi” nismo odgovorni za to što je počinjeno, ali smo svi odgovorni zato što veličamo aktere koji su odgovorni za to – samim time veličamo, i prihvatamo kao svoje, to što je počinjeno.
Jedan “argument” zbog koga se to ne radi je “ako priznamo oni će to iskoristiti da traže ukidanje Republike Srpske.” To je besmislica: kao što je već rečeno savremeno pravo ne poznaje koncept “kolektivne krivice”. Odgovornost za zločine je individualna i ne može biti pripisana narodu ili “entitetu”. Uostalom – koja to država nije utemeljena na manjem ili većem zločinu? Po toj logici ne bi mogla postojati ni Hrvatska zbog Jasenovca, niti SAD zbog genocida nad Indijancima. O Njemačkoj da niti ne govorimo.
Drugi argument je insistiranje Suda na problematičnoj kvalifikaciji “genocid”. S obzirom na razmjere zločina ovakva kvalifikacija budi opravdanu sumnju – ne samo kod nas Srba već i kod mnogih drugih. Terminologija koja koristi istu riječ da imenuje ubistvo nekoliko hiljada ljudi i nekoliko miliona ljudi, očito nije precizna. Činjenica da bi Rezolucija u UN moglo proći tijesnim preglasavanjem govori sama za sebe: o jednom “gencidu” bi valjda trebalo da postoji nedvosmislen konsenzus svih. No čak i da se ne zaplićemo u te terminološke peripetije – zaista ispade da je Srebrenica veći i teži zločin od npr. Jasenovca. Koji pak nije dobio adekvatnu rezoluciju UN.
Šta je problem sa ovim argumentom? On naime gubi snagu u svjetlu sistematskog relativiziranja koje provodimo: kada sam prije par dana iznio ovaj “naš” nepobitni argument jednom stranom novinaru, očekujući da ga to ostavi bez odgovora, usledio je hladan tuš: “razlika nije u razmjeri zločina. Rezolucija o Jasenovcu nije potrebna jer niko – ni u Hrvatskoj ni u svijetu, ne osporava Jasenovac, niti slavi ustaše i Pavelića. Ali o Srebrenici jeste, jer vi negirate da ste to uradili i slavite Mladića kao heroja.” Šta odgovoriti na ovo?
Možda je čovjek u pravu i treba ga poslušati. Kako se to može postići? Prosto: zločin, do u detalje treba biti prikazan našoj javnosti. Republika Srpska time neće oslabiti – naprotiv – postaće jača. Mi bi takvim jednim suočavanjem pokazali da Republika Srpska nije ono što ni ne treba da bude: ideja etnički čiste teritorije – kako su to suludo definisali neki naši politički predstavnici čak i u zvaničnim dokumentima. Već se ograđuje od takvih mračnjačkih ideja i sebe u budućnosti želi da gradi kao republiku svih njenih građana. Koja rušenje džamija po Banjaluci, kao i štošta drugo – sve do Srebrenice, vidi kao svoju mračnu prošlost koje je svjesna, prevazišla ju je, i za koju ne želi nikad više da se ponovi. Koja je pokazala da je u stanju da dostigne diskurzivnu svjesnost o svojoj prošlosti – i time tu prošlost stavi ad akta i krene dalje. Svi narodi u istoriji su griješili. Ovo što smo mi Srbi počinili je dječija igra u odnosu na neke druge. Upravo zato bi nam trebalo biti lakše da se suočimo sa tim. Ako su Nijemci mogli u sred Berlina napraviti spomenik holokaustu, mi bi, za početak, mogli uraditi bar toliko da poslije dnevnika odgledamo “Qvo vadis Aida”. Umjesto što ga cenzurišemo i tako pravimo od sebe slijepce koji zabijaju glavu u zemlju.
Krivica Bošnjaka
Podjednako su mi gadna i ponašanja Bošnjaka na ovoj temi. Istupi njihovih političkih predstavnika isuviše često liče na instrumentalizaciju srebreničke tragedije. Jevrejski filozof Teodor Adorno pisao je o zloupotrebi holokausta od strane jevrejske i Izraelske politike – koja ide od toga da se holokaust koristi kao ultimativna legitimizacija svakog budućeg ponašanja – ma kako ono bilo nelegitimno (o čemu svjedočimo ovih dana u Gazi), pa do toga da se “Aušvic posmatra kao zgodan izvor prihoda”. Vrlo sličan nemoral može se prepoznati u mnogim potezima bošnjačkih političara.
Tipičan primjer za to je povezivanje presude za genocid sa “politikom” (ako se nepoštovanje ustava vlastite zemlje uopšte može nazvati politikom) “ukidanja Republike Srpske”. Kao što je već rečeno to je besmislica: “Republika Srpska” nije osuđena ni za šta, niti to i može biti. Osuđeni su pojedini članovi njenog političkog i vojnog aparata. “Genocidna tvorevina” je dakle apsurd – i logički i pravni. Unatoč tome, bošnjački politički akteri uporno insistiraju na kolektivnoj krivici. Na primjer: kada pogledamo ove dvije table:
Vidimo da su Srbi prepoznati i kolektivno markirani u slučaju zločina koji su počinili, ali to nije tako i tamo gdje su Srbi žrtve zločina – u tom slučaju su samo “građani”. Čovjek ne mora biti Šerlok Holms pa da posumnja u namjere ovakve ideologije.
Takođe, komšije bi trebale da shvate da istorija ne počinje 1995. godine. Koliko god srpski narativi o zločinima nad Srbima – kao pokušaj relativizacije Srebrenice, bili degutantni i moralno za prezir, oni nisu faktički netačni: takvih je zločina nesumnjivo bilo. I nesumnjivo je da veliki broj odgovornih za te zločine nad Srbima nije procesuiran. Prema nekim podacima samo je 2% zločina nad Srbima u prethodnom ratu dobilo sudski epilog. Ispade da su nastradali Srbi mahom izvršili samoubistva i sami sebi odsjecali glave.
Zašto se procesuiranje odgovornih za zločine nad Srbima sabotira? Razlog je očit: pojedini akteri pokušavaju tako održati narativ o “agresiji” – pokušavaju jedan udžbenički primjer građanskog rata, kakav je ovaj u BiH 1992-95. prikazati kao napad spolja na suverenu zemlju. Opet ne moramo biti Šerlok Holms pa da shvatimo namjere takvih nepodopština. Sve su to pokušaji zloupotrebe stradanja u političke svrhe, tačno u smislu onog što je govorio Adorno.
To, međutim, olakšava posao srpskim revizionistima: odbijanje da se procesuiraju odgovorni za zločine nad Srbima omogućava srpskim revizionističkim opravdavajućim narativima da se održavaju i piju vode – zašto bi mi osuđivali “naše” zločince ako “oni” ne osuđuju “njihove”? Kada ova kič-gradonačelnica Sarajeva podigne “neutralni” spomenik na Kazanima ona time doprinosi sveopštem relativiziranju, od kojeg je srpsko relativiziranje Srebrenice samo najvažniji i najveći slučaj. U BiH suočavanje sa prošlošću ima logiku spojenih sudova: mora biti opšte ili ga ne može ni biti. Licemjerno je tražiti to samo od jedne strane – čak i ako je njena krivica najveća.
Unatoč tom licemjerju, mi Srbi trebamo uraditi ono što je do nas. Mi ne možemo natjerati Bošnjake da procesuiraju vlastite zločince, niti pojedine međunarodne aktere da ne zloupotrebljavaju naše nesreće. Ali možemo i trebamo da se kao ozbiljni ljudi suočimo sa onim što je urađeno. Kao što učimo našu djecu o Jasenovcu – da im se jasenovačka klanja ne bi ponovila u budućnosti, tako treba da ih učimo i Srebrenicu – da oni sami sutra ne bi postali dželati. Mi to trebamo uraditi čak i u situaciji kada ostali akteri ove mučne priče varaju.
Buka
