Vladika slavonski Jovan: U Slavoniju se život uvijek vraćao

Episkop slavonski Jovan (svjetovno Neven Ćulibrk) ima ključnu ulogu u obnovi Srpske pravoslavne crkve i jačanju duhovnog života Srba u zapadnoj Slavoniji.

Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve izabrao ga je 2014. godine za episkopa pakračko-slavonskog, a ustoličio ga je patrijarh srpski Irinej 14. septembra 2014. godine u Pakracu.

NN: Vaše preosveštenstvo, u kakvom položaju je SPC u zapadnoj Slavoniji?

VLADIKA JOVAN: Crkva u zapadnoj Slavoniji je u sličnoj poziciji kao i u istočnoj Slavoniji, Kordunu, Baniji, Lici, Dalmaciji, središnjoj Hrvatskoj… Ona je, prije svega, u velikoj obnovi, koja uključuje rane iz Drugog svjetskog rata, iz posljednjeg rata, rane iz perioda komunističke vlasti i rane nastale tokom ekonomskog iseljavanja.

Obnova je velika riječ kojom se može opisati život Srpske pravoslavne crkve danas u Republici Hrvatskoj i u zapadnoj Slavoniji.

NN: Kako biste objasnili razmjere tragedije koju je doživjela SPC u zapadnoj Slavoniji u posljednjem vijeku?

VLADIKA JOVAN: Zapadna Slavonija je preživjela tri ili četiri katastrofična događaja. Komunistička vlast nije bila ništa manje pogubna za našu crkvu nego što su to bila dva rata, Drugi svjetski i ovaj posljednji, od 1991. do 1995. godine. U vrijeme komunizma, možda se to nije vidjelo na površini, ali Crkva je bila pod pritiskom, narod isto tako, sveštenstvo pod pritiskom.

NN: Pitanje obnove je stalno aktuelno. Kakvi su rezultati?

VLADIKA JOVAN: Obnova svetinja uništenih ili teško oštećenih u Drugom svjetskom ratu bila je sasvim skromna, gotovo nepostojeća. Vladičanski dvor koji je od izuzetne kulturne važnosti nije obnavljan niti održavan. Loš primjer svega bio je manastir Pakra, o čemu imamo i zapis Dejana Medakovića, u njegovim dnevnicima i autobiografijama. On u svojim zapisima potvrđuje kako je izbjegavana svaka obnova. Početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka ovaj manastir nulte kulturne važnosti djelimično je popravljen.

NN: Eparhijska biblioteka u Pakracu je kroz istoriju i burna vremena dijelila sudbinu srpskog naroda. Kakva je ta sudbina?

VLADIKA JOVAN: Komunistička vlast zadržala je episkopsku biblioteku iz Pakraca, koju je NDH odnijela 1941. godine, obilato se poslužila da bi je vratila tek polovinom osamdesetih. Ni tada ona nije smještena na odgovarajući način. Tek sada svjedoci smo obnove te vrijedne baštine.

NN: U kojoj fazi je obnova biblioteke, eparhijskog dvora i saborne crkve?

VLADIKA JOVAN: Sedmog septembra ove godine planiramo osveštanje sabornog hrama. To je, osim mostarske, jedina crkva naše pomjesne crkve Pećke patrijaršije koja još nije u potpunoj funkciji. Patrijarh Porfirije već je potvrdio dolazak, nadamo se i arhijerejima iz drugih pravoslavnih crkava. Toga dana otvorićemo i obnovljenu biblioteku.

Dvor je obnovljen tri četvrtine, nadamo se da ćemo do 300. godišnjice njegovog podizanja (1732. je završena prva faza) 2032. godine završiti potpunu obnovu.

NN: U kojoj fazi je obnova srpskih bogomolja u selima zapadne Slavonije?

VLADIKA JOVAN: U selima obnove skoro da i nema. Godine 2014. kada sam ovdje došao i postavljen za episkopa bilo je sve srušeno, vrlo malo crkvenih objekata bilo je u funkciji. Odredili smo četiri prioriteta.

NN: Koji su to prioriteti?

VLADIKA JOVAN: To su saborni hram, dvor i biblioteka u Pakracu, potom Kućanci, rodno mjesto patrijarha Pavla.

Crkva u kojoj je on kršten srušena je na Nikoljdan (19. decembar) 1991. godine iako je udaljena više desetina kilometara od ratne zone. U prioritetu je i manastir Orahovica, duhovno sjedište slavonske eparhije u tursko vrijeme. Četvrti prioritet je Jasenovac, mjesto svenarodne važnosti.

NN: Da li imate uslove i mogućnosti za obnovu crkava u selima?

VLADIKA JOVAN: U selima i na drugim mjestima radili smo koliko smo mogli. Nešto smo i uspjeli obnoviti. Postoji više takvih hramova koje smo popravili ili podižemo iznova. Među njima su hramovi u Slavonskom Brodu, Novoj Gradišci… To je ogroman posao. Porušene su desetine crkava, u Drugom svjetskom i ratu prije tri decenije.

NN: Kakav je intenzitet duhovne obnove u narodu, među vjernicima?

VLADIKA JOVAN: Na velike praznike, Badnji dan, na Vaskrs, naše crkve su pune. U manastiru Orahovica, gdje imamo bratstvo, u Jasenovcu gdje imamo sestrinstvo, vjernici dolaze. Ako to posmatramo, a narod sve češće i u većem broju dolazi u crkvu, naročito nedjeljom, onda možemo biti zadovoljni. U okolini manastira Orahovica imamo značajnu pravoslavnu zajednicu koja je zdrava i na čijem čelu je otac Pavle.

NN: Zapadna Slavonija je veoma razuđena jer su njeni bivši stanovnici, nakon izbjeglištva, dospjeli na sve kontinente. Kako Vi to tumačite?

VLADIKA JOVAN: Najviše Slavonaca nalazi se u Australiji, na zapadu ovog dalekog kontinenta, u gradu Pertu. Tu su najviše koncentrisani. Ima ih u Americi, Evropi, potom u Srbiji i Republici Srpskoj. Mnogi su se nastanili na sjeveru Republike Srpske, Gradišci, Banjaluci…

NN: Prve izbjeglice iz zapadne Slavonije krenule su 1991. godine. Koliko srpskih sela je tada opustjelo?

VLADIKA JOVAN: Godine 1991. stradalo je preostalo srpsko stanovništvo nakon pogroma 1991. godine. Većina Srba iz zapadne Slavonije iselila je 1991. godine. Takođe, ne smijemo zaboraviti, nego treba uvijek podsjećati na Drugi svjetski rat. Avgusta 1942. godine, poslije ofanzive na Kozari, redom je poklano srpsko stanovništvo zapadne Slavonije. Postradala su srpska sela i ovdje u okolini Pakraca. To su Dragović, Kusonje, Sloboština… Zato mi svake godine u avgustu posjećujemo ta mjesta, držimo pomen i molitve za postradale.

NN: Stradanje Srba iz zapadne Slavonije najveće je bilo u logoru NDH u Jasenovcu. 

VLADIKA JOVAN: Veliki dio Slavonaca stradao je u Jasenovcu. Oni su, iz svojih sela, tjerani pješke do Jasenovca. Utoliko je njihovo stradanje veće jer su ustaše srpski narod iz Krajine i udaljenijih mjesta morali transportovati. Inače, u vrijeme NDH, i to moramo znati, pobijeno je više srpskog naroda po selima, na kućnom pragu, nego u logorima. Po tome je jasno kolike su bile razmjere srpskog stradanja.

NN: Kakvu ulogu ima Pakrac, kao eparhijski centar, za srpski narod?

VLADIKA JOVAN:  Pakrac je isto što su i Ohrid, Prizren, Karlovci, Sent Andreja, jedan od međaša u istorijskom hodu srpskog naroda. Pakrac je takođe i kulturni centar, bibliotečko sjedište nekadašnje Mitropolije karlovačke i Srpske crkve u Austrougarskoj. On postepeno vraća svoje mjesto, prije svega duhovno, kulturno, pa i na svaki drugi način.

NN: Kakve su posljedice po zapadnu Slavoniju zbog stalnih stradanja njenog stanovništva, a naročito u posljednjem ratu prije 30 godina?

VLADIKA JOVAN: Rane iz Drugog svjetskog rata nisu ni vidane, nisu liječene nakon 1945. godine. To je isto kao da preko žive i duboke rane, postavimo samo flaster, a tkivo ispod trune i produbljuje se. Tako je socijalistički sistem tretirao stradanje u Drugom svjetskom ratu. On ga je samo prekrio.

NN: Da li je izgradnja spomenika u Jasenovcu doprinijela pamćenju genocida?

VLADIKA JOVAN: Gradnja spomenika i spomen-područja u Jasenovcu jeste i nije pomoglo, tako bih objasnio ovu situaciju. Niko ne može reći da je Jasenovac bio tabu tema bivše Jugoslavije, za njega se znalo koliko i za Sutjesku i Neretvu. Za vrijeme SFRJ kroz Jasenovac je prošlo milion ljudi.

Drugo je pitanje, kako je rekao, najveći stručnjak za Jasenovac Jovan Mirković, u dva navrata direktor Spomen-područja, da Jasenovac nije bio tabu tema, ali je vladao tabu pristup. Činjenica da je zločin izvršio jedan jugoslovenski narod ili država koja se predstavljala kao država tog naroda nad drugim narodom u Jugoslaviji. Ta istina je izbjegavana u javnosti. Govorilo se da su bili antifašisti koji su stradali od fašista. Bezimeni. Apstraktne žrtve, apstraktni počinioci.

Tek 1984. godine, kada je patrijarh German osveštao novu crkvu u Jasenovcu, jer je stara crkva 1941. godine srušena do temelja, kada je na tom, najvećem skupu u Jasenovcu rekao da praštati moramo, a zaboravljati ne smijemo, tada je počelo iscjeljenje.

NN: Rane iz Drugog svjetskog rata produbljene su u ovom ratu.

VLADIKA JOVAN: Nažalost, onda je došao još jedan rat i mi tek sada imamo priliku da iscijelimo tu ranu, onoliko koliko je to moguće. Ima među nama i onih koji ne žele iscjeljenje. Oni su nasljednici onih koji su 1945. godine govorili – i osveta naša crvena će biti. Jedan dio ljudi još baštini nasljeđe po kojem mi moramo da se osvetimo, a vladika Nikolaj nam je odmah nakon rata dao tri zavjeta o Jasenovcu. Prvi je – ko se osveti, taj se ne posveti, drugi, da se ponosimo svojim mučenicima, i treći zavjet, da cijelom svijetu objavljujemo njihovu sudbinu. Ni po jednom zavjetu, mi Srbi, kao narod, nismo se proslavili. Manastir Jasenovac pronosi zavjet vladike Nikolaja i zavjet patrijarha Germana.

NN: U kome Srbi iz zapadne Slavonije traže ili prepoznaju oslonac za svoj opstanak, u ovim, očigledno teškim vremenima?

VLADIKA JOVAN: Prepoznaju u onima koji dolaze u Jasenovac da se poklone svetinji.

NN: Kako izgleda zapadna Slavonija danas?

VLADIKA JOVAN: Željna ljudi. Ne Srba, Hrvata, bilo kojih, nego, samo ljudi. Zapadna Slavonija je Bogom dani izvor hrane i života, i taj izvor danas je polupust, presahnuo. To je strašno. A Slavonija nikad nije bila pusta, u nju se život uvijek vraćao. Ona sigurno neće ni sada ostati prazna i pusta. Na koji način će se život obnoviti, to ćemo tek vidjeti.

NN: Od čega zavisi budućnost zapadne Slavonije?

VLADIKA JOVAN: Zavisi od naših deset prsta, od naših ruku, ni od koga drugog, niti od čega drugog, osim našeg rada i truda.

Logor NDH Stara Gradiška

Stara Gradiška, u kojoj je postojao zloglasni logor, takođe pripada području zapadne Slavonije. Vladika Jovan podsjeća na spomenik u ovom mjestu, o kojem se malo zna.

„U Staroj Gradišci imamo spomenik podignut 1953. godine. Podigao ga je tadašnji SUBNOR. Niko od nas, moje generacije koja je tu odrasla, nije znao da su ispod ljudske kosti, da je tu masovna grobnica logoraša iz Stare Gradiške. Kada je uređivan taj prostor, sve što je nađeno od ljudskih ostataka stavljeno je ispod tog spomenika. Ko je od nas to znao? Realno rečeno, niko. Nisu znali naši nastavnici, profesori, a onaj koji je valjda znao, on je ćutao, na svoju sramotu“, kazao je vladika Jovan.

Nezavisne