Veliki problemi jedinog Centra za zlostavljanu djecu

Nedostaju dječiji psihijatari, klinički psiholozi koji su osposobljeni za rad sa traumatizovanom djecom, defektolozi..

Jedina ustanova u Bosni i Hercegovini u kojoj se sistematski liječe zlostavljana djeca  suočava se s ozbiljnim problemom – nedostatkom stručnog kadra.

Riječ je o Centru za podršku djeci žrtvama nasilja pri Univerzitetskoj bolnici Foča.

Sve je počelo sa pandemijom Kovid 19 kada je Centar samo djelomično bio u mogućnosti da djeci žrtavama nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja pruži kontinuiranu brigu i pomoć, jer je nedostajalo stručno osposobljenog kadra, prvenstveno dječiji psihijatar, klinički psiholozi koji su osposobljeni za rad sa traumatizovanom djecom, kao i defektolozi.

Potvrdio je ovo za BUKU Dejan Bokonjić, načelnik Centra za majku i dijete Univerzitetske bolnice Foča, u okviru kojeg djeluje i Centar za podršku djeci žrtvama nasilja.

Kaže nam da su zbog nedostatka kadra bili prinuđeni da šalji djecu u druge ustanove, s tim što je velika većina djece bila u Centru na kontrolama, daljem praćenju i radu sa njima, kao i njihovim porodicama.

“Trenutno se nalazimo u procesu transformacije našeg Centra i kadrovskom popunjavanju i iskreno se nadam da će to brzo biti gotovo”, kaže Bokonjić dodajući da su, nažalost, opravdali svrhu svog postojanja, te bi pokretanje ustanove sličnog tipa u Banjaluci trebalo da bude naredni korak.

Od osnivanja, 2015. do kraja 2023. kroz Centar je prošlo 150 djece.

Uglavnom je riječ o djeci žrtvama zanemarivanja, te fizičkog zlostavljanjima u porodici i među vršnjacima. Bilo je slučajeva seksualnog zlostavljanja djece, a zlostavljači su bili blizak rod – očevi, djedovi, ujaci, najbliži rođaci ili pak bliske komšije.

Djeca u Centar dolaze, kaže Bokonjič, uglavnom iz istočnog dijela Republike Srpske, ali I iz regiona.

Na pitanje kako Centar surađuje s drugim institucijama, poput škola, centara za socijalni rad, zdravstvenih ustanova i policije Bokonjić nam kaže da su zahvaljujući Referalnom mehanizmu podrške, a koji se implementirao u svim osnovnim i srednjim školama u Republile Srpske, imali su dosta sumnji pedagoško-psihološke službe, pa su jednim dijelom tako otkrivani slučajevi nasilja.

Potom, dodaje, bilo je I slučajeva koji su im stizali direktno iz tužilaštva, jer je psiholog Centra bio i registrovani sudski vještak psihološke struke, ali i da je značajan broj slučajeva otkriven i tokom pregleda, obzirom na to da je osoblje osposobljeno da prepozna nasilje nad djecom.

“Imali smo odličnu saradnju sa Ombudsmenom, ali i Tužilaštvom, školama, Centrima za socijalni rad, policijom. Održavali smo okrugle stolove i edukacije svog zainteresovanog osoblja sa kojima smo sarađivali. U početku smo imali česte sastanke sa Centrima za socijalni rad gdje smo za svako dijete ponaosob izvještavali i referisali jedni drugima šta se uradilo.

Takođe, poštovali smo Protokol o saradnji u slučaju nasilja nad djecom”, priča nam Bokonjić napominjući da u Hercegovini nije bilo nimalo lako i jednostavno pokrenuti ustanovu ovakvog tipa.

Riječ je o manjim sredinama u kojima svako svakoga poznaje, djeca šute, odrasli ne vide problem, a i ako ga prepoznaju često se to zataškava: „Kada se sjetim prvih sastanaka i reakcija iz određenih centara za socijalni rad koji, najblaže rečeno, nisu htjeli da nas prihvate i njihove rečenice tipa „recite nam još samo da je otac zlostavljač, pa da crknemo“ i onda naknadno saznamo da je direktor Centra za socijalni rad blizak prijatelj tog oca koji je zlostavljač, do potpunog negiranja tipa „kakvo crno seksualno zlostavljanje u Hercegovini, kod nas toga nema, toga ima na Zapadu, u Americi, ne kod nas“, a u komšiluku imate slučaj gdje djed deset godina seksualno zlostavlja tri unuke.

Ipak, danas je situacija puno drugačija, svijest se kod ljudi polako mijenja, postaju svjesni da ima ružnih stvari koje se dešavaju kod nas i da nije rješenje zatvarati oči zato što su to neprijatne i neugodne stvari”, prisjeća se Bokonjić i ujedno podsjeća da je Centar u Foči nastao kao rezultat inicijative Ombudsmana za djecu Republile Srpske, a po uzoru na Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba, jedinu takvog tipa u regionu, gdje pomoć traže ne samo djeca i roditelji iz Hrvatske, već i iz BiH, Crne Gore, Srbije i Slovenije.

Djeca koja trpe zlostavljanje, navodi na kraju naš sagovornik, značno promijene ponašanje u sredini u kojoj žive i u školi, počinju crtati i slati neke signale koji ukazuju na određene stvari koje im se dešavaju ili fizički nasrću na drugu djecu, što ranije nisu radili, dok su nekada ozbiljan signal da nešto nije u redu povrede, masnice ili ogrebotine na neuobičajenim mjestima.

Iskustva iz Foče pokazuju da je moguće napraviti značajne pomake u zaštiti djece kroz upornost, edukaciju i saradnju. Ipak, da bi se postigli optimalni rezultati, potrebno je dodatno ulaganje u stručni kadar i resurse. Samo kroz zajedničke napore svih relevantnih institucija i kontinuiranu podršku mogu se stvoriti uslovi za sigurno i zdravo odrastanje djece u Bosni i Hercegovini.

(Buka) Foto: Ilustracija/gentlepathmeadows.com