Upokoji se čuveni otac Lazar iz Tavne: GOROSTASNI ČOVJEK I DUHOVNIK
U Opštoj bolnici u Bijeljini, sinoć se, oko 20 časova upokojio arhimandrit Lazar Lazo Kršić (75), višedecenijski duhovnik Manastira Tavna, kod Bijeljine i Ugljevika, srednjevjekovne zadužbine Nemanjića iz srednjeg vijeka, jedan o najuglednijih i najomiljenijih monaha i duhovnika Srpske pravoslavne crkve, koji je je zamonašen u Mansatiru Ozren prije skoro pola vijeka, posle svešteničkog službovanja u Bratfordu, u Velikoj Britaniji.
Rijedak je sveštenik i monah koji je toliko bio i ostao voljen i u otadžbini i rasejanju. O njegovom ugledu u Evropi svjedočio je nekadašnji episkop šabačko valjevski i zapadnoevropski Lavrentije, koji mu je bio nadležni arhijerej dok je službovao u Engleskoj.
-Otac Lazar je, preko ljudi koji obožavali, uspio da obezbjedi novac za štampanje kompletnog jednog kola sabranih djela svetog vladike Nikolaja Velimirovića -pričao je vladika Lavrentije. -Mnoga su nam se vrata širom otvarala samo na pomen ime Lazarevo. Ostao je u trajnoj uspomeni našeg naroda u rasejanju, dokazani je sljedbenik vladike Nikolaja i oca Justina, u doslovnom smislu, kao i čuvenog arhimandrita Danila Biblije, igumana Tavne, predvodnika čuvenog Bogomoljačkog pokreta vladike Nikolaja.
Nosio je ljubav prema svom rodnom Lešću, kod Broda, kraj Save, kao i ljubav prema svim krajevima, gdje je živio i gdje živi vaskoliki srpski rod. Ljubav prema rodu i Bogu, u godinama jednoumlja u bivšoj SFRJ mnogo ga je koštala. Bio je, kao rijetko ko u mantiji, na udaru zloglasne Brozove Udbe, koja ga je često privodila, maltretirala i pokušavala da slomije, ali, uvijek, bez uspjeha. Mnogi vjernici su suze lili, znajući kakve Lazar muke muči sa bezdušnim udbašima, ali nisu imali snage da mu pomognu.
Uz mene je bezrezverno bio sami Gospod Bog, moji divni roditelji i legendarna, sjajna i dostojna najvećeg poštovanja igumanija Justina -pričao je otac Lazar. -Znala je da stane ispred udbaša, a zadnji put im je rekla da će imati problema sa njom, ako dođu po mene. Bila je velika igumanija, grandiozna ličnost, dostojanstvena, služeći Bogu istinom i ljublju. Bili smo neka vrsta „tandema“ u Tavni, koji je narod prepoznavao i pamti do današnjih vremena.
Tavna je, prije minulog rata, bila utočište za mnoge nevoljnike raznih vjera i nacija. Tako, recimo, zahvaljujući ocu Lazaru i igumaniji Justini, i sestrinstvu koje su oni predvodile, nijedna granata nije pala sa muslimanske strane, mada je bila u dometu njihovih oružja i oruđa. Udba ga je proganjala kao „velikosrbina“, a neki od njegovih mučitelja su, od devedesetih izigravali „velike Srbe“ i ostali upamćeni po velikom kriminalu, a Lazar je ostao, prije svega, čovjekoljubac, pravdoljubac, humanista bez granica, gorostas vjere Hristove, kulturan, otmen …
Znao je u Tavni, kad ugoste i oficire NATO, da im kaže, što u šali, što u zbilji, otkud oni ovde kad nema nafte, podsjećajući da je, ranije, narod u ovim krajevima, živeo u miru i slozi, bez obzira na vjeru i naciju. Znao je da stane u odbranu ljudi u najvećim nevoljama, što su se mnogi od njih, ne samo na lijevoj Drini, uvjerili među kojima i oni iz Vazduhoplovnog zavoda „Orao“, koji su bili proganjani „na pravdi Boga“. Stizao je do svojih duhovnih čeda na sve strane, sa obje obale Drine i Save. Proputovao je svijet, Istog i Zapad, uvažavao sve što je vrijedno, doduše primjećivao je, česti, da „Sunce, ipak, izlazi na Istoku.
Ostao je upamćen i kao jedan od najboljih i najčuvenijih đaka slavne Bogoslovije u Krki, gdje je često odlazio, kao i u mnoge manastire, ništa mu, kako je govorio, bilo daleko kad je srcu milo. U njemu nije bilo mržnje ni onda kad je njegovo rodno ognjište zatrto na početku minulog rata u lijepom Lešću i kad su njegovi roditelji jedva izvukli glave. Ni na pamet mu, nikad, nije padalo da juri karijeru u Crkvi, koju je jedino doživljavao onako „kako Bog zapovjeda“.
-I, kao rijetko ko znao je naš otac Lazar da duhovnost i kultura moraju da idu ruku pod ruku -pričaju njegovi prijatelji poput Miće Đorđevića iz Loznice. -Stalno je nabavljao nove knjige, kulturne časopise i novine, pa, kad ih nema na lijevoj obali Drine, stizali bi mu kod nas u Loznicu, grad i kraj koji je volio i gdje su ga ljudi obožavali i rado išli kod njega, dočekivali ga kod sebe.
U Banjici i okolnim selima otac Lazar je bio više od duhovnika, monaha, starješine manastirskog. Jednostavno su ga svi zvali „naš Lazo“, koji je za njih uvijek bio i kad se raduju i kad tuguju.A, često je brinuo što lijepa i pitoma sela oko manastira „cure“, što su se ljudi odselili i raselili po bijelom svetu. Omiljen je gdje god bi se pojavio, a u posljednje vreme na Klinici za nefrologiju Vojnomedicinske akademije u Beogradu, gdje su lekari i osoblje, predvođeni profesorkom dr Violetom Rabrenović, dali sve od sebe da ga oslobode opake bolesti, kojoj, ipak, posle u Bijeljini nije bilo leka.
U najtežim trenucima molio se za sve koji mu pomažu, koji danonoćno bdiju nad njim i koji su mu, posebno bili dragi i mili, godinama i decenijama. Znao je da je ljubav iznad svega i da nema spasenja bez nje. I, tako je živio, mislio, i sa ljubavlju, je otišao „na mjesto lijepo mjesto cvijetno, gdje prestaje tuga, bol i uzdisaj“. Nema značajnih kulturnih događanja u Srbiji i Republici Srpskoj na kojima nije bio drag i poštovan gost od Vukovog sabora u Tršiću do „Višnjićevih dana“ u Bijeljini. Bio je vrstan ljubitelj i poštovalac umjetnosti, prije svega pisane riječi, likovnog stvaralaštva, a muziku od duhovne do „ozbiljne“ imao je u malom prstu. Njegovi prijatelji preko društvenih mreža, iz svih dijelova svijeta, su velika jedna „armija“. A, velike kontakte, samo na drugi način, imao je sa ljudima i prije pojave društvenih mreža. Volio je da se druži i kontaktira, ne samo sa ljudima koji su druge vjere i nacije, već i suprotnih mišljenja. Za njega nije postojala svađa, već dijalog, uvijek sa mjerom, što ga je uzdizalo kod ogromnog broja ljudi.
ISTOK
