Suverena biopolitika ili proizvodnja samoće

Kada „pametni“ motor na crvenom svjetlu ugasi motor (gotovo na isti način na koji se gasio naš vječiti Jugo 45), radio se i dalje čuje. Jedna od onih radio stanica koje „u regionu“ emituju malo uglavnom „građanske“ politike, imaju iste džinglove i boje glasa svih urednika, istu estetiku inostranog popa, ritma i bluza, sa uvijek politički ispravnim ili bar mnogo neukaljanim „domaćim“ pjevačima.

Već nekoliko dana se „vrti“ novi singl Majli Sajrus. U muzičkom pogledu ništa novo – ista matrica od tri akorda, a ni tekst novog „hita“ nije naročito inovativan. Razoračarana protagonistkinja ubjeđuje samu sebe da zapravo i sama može sve ono što je očekivala od okončane ljubavi – može (i hoće!) sama sebi da kupuje cvijeće („Flowers“ i jeste naziv pjesme), može (i hoće!) da ispisuje svoje ime u pijesku, može da sama sa sobom razgovara satima, sama da pleše… konačno, može ona i sama sebe da razumije bolje i voli bolje nego bivša ljubav.

Da promijenimo žanr – možda je Majli Sajrus samo jedan, slučajni zvuk u… industriofoniji Megalopolisa. Da isključimo zvuke globalizacije i okrenemo se ruskoj muzici. Savremeni ruski etno-zvuk. Pelageja i njen zvonki glas! I možda po prvi put beskrajno puta slušana verzija svima poznate ruske svadbene pjesme „Vьюn nad vodoй“ dolazi u sazvučje sa Majli Sajrus. Naime, postoje dvije poznatije verzije ove pjesme – svadbarska, vjerovatno najstarija, u kojoj pred mladoženju iznose razna dobra, ali on ih pripisuje ili daje svojoj pratnji dok mu ne iznesu, ponude, nevjestu, za koju, konačno, govori da je njegova „Bogom suđena“. Postoji i „monaška“ verzija pjesme – ona u kojoj se djevojka na kraju opredjeljuje za „klobuk i mantiju“ tj. za monaštvo. Pelageja, međutim, donosi verziju u kojoj se mladoženja odriče nevjeste, prelijepe Nastje – ona ide njegovome drugu i prihvata „prosjački štap i torbu“ („posoh i sumu“ – svakom ljubitelju Puškina odmah na um padaju stihovi „Ne daй mne, Bog, soйti s uma./ Net, legče posoh i suma…) U Pelagejinovj verziji famozni „lirski subjekt“ se dobrovoljno okreće – samoći. Ne monaštvu, ne Nastji, već prosto – lutajućem, prosjačkom životu…

Samoće je oduvijek bilo i uvijek je ima. Ali samoća koju romantizuju Majli Sajrus i Pelageja nije prijatno osjećanje malog noćnog mira, kada koliko-toliko uredimo obaveze i dobijemo poneki čas za čitanje i pisanje. Nije riječ ni o trenutnoj, zadesnoj samoći, koju svi iskusimo s vremena na vrijeme. Na poslijetku, nije riječ ni o posvećeničkoj samoći – onoj koju opjevava monaška verzija ruske svadbene pjesme, samoći radi nekog višeg cilja, već o jednoj apsolutnoj, svojevoljnoj i odabranoj samoći.

O samoći kao samo-ljubavi, kao trajnom stanju jednog neurotičnog eskapizma u kome čovjek voli sebe samoga.

Hrišćanska misao se od samih svojih početaka suočila sa problemom samoće najprije na teološkom planu. Insistiranjem na konceptu Boga koji, ostajući Jedan takođe postoji i kao tri ličnosti, hrišćanstvo se razlikovalo od judaizma iz koga je poteklo ali i od islama koji će se tek pojaviti na njegovom rubu (Oci Crkve su upravo ovako i gledali judaizam u IV v: Sveti Grigorije Niski piše o Crkvi kao onoj koja je „izbjegla judejskog siromaštvo (= koncept Boga kao Monade, Samca) i helensku (politeističku) množinu bogova“. Jovan Damaskin će islam smatrati stotom hrišćanskom jeresju). Ako ni Bog nije prosta Monada, onda to tek ne važi za čovjeka. „Nije dobro da je čovjek sam“, kaže knjiga Postanja. Ovdje prividni izuzetak može da predstavlja praksa djevstvenosti i monaštva, koja je u kulturnoj imagologiji naše civilizacije potpuno izvitoperena u neki vid „protestne samoće“, „samoće zbog neuspjeha na bračnom planu“. Međutim, od samih početaka do danas monaštvo – usamljenost od ljudi da bi se pripadalo samo Bogu – podrazumijeva upućenost na drugog čovjeka kao putovođu ka Bogu. Naš standard srpskog jezika, za razliku od zagrebačkog, razlikuje riječi „porodica“ (biološka kategorija) od riječi „obitelj“ (monaška obitelj – zajednica onih koji u molitvi obitavaju na jednom mjestu). Čovjek dolazi iz porodice i ostvaruje se u porodici ili u obitelji, a, poput nemanjićkih blagorodnih kraljeva, može da ostvari i oboje. Glavna misao međutim jeste da čovjek ne živi sam, ne spasava se sam i ne pripada samome sebi

Samoća je i u svakidašnjem životu naša neprekidna pratilja, nekada prokleto teška, nekada gotovo pa prijatna. Ali pitanje o samoći danas nije pitanje naše individualne (ne)prijatnosti pred njom već pitanje biopolitike. Ovaj izraz postmodernističke filosofije koji je kod nas (u svojoj izvrsnoj knjizi „Crnjanski, Megalopolis“) popularizovao Slobodan Vladušić nagovještava mogućnost upravljanja životom na jedan do sada neviđen način. Politika više ne upravlja unutar našeg života kakvim ga znamo, već upravlja sadržajem života. U HH vijeku su milioni stradali kao žrtve totalitarizma, ali pravi slom Evrope desio se tek nakon Drugog svjetskog rata, u procesu kada su zaista prevrjednovane sve vrijednpsti. Individualistička potrega za autentičnošću koncipovana je kroz masovne pokrete seksualnih i vrjednosnih revolucija koje su raskidale mogućnost komunikacije između pokoljenja: svako sljedeće pokoljenje živi u vrjednosnom sistemu neprepoznatljivom već njegovim roditeljima. Nijedna od tih „pobuna“, međutim, nije dovela do eksplozije slobode već do sve većeg osjećaja skučenosti, napuštenosti, dezorijentacije. Kako su i sva socijalistička društva, od SFRJ do SSSR-a, suštinski prihvatila plodove kulturnih revolucija iz druge polovine HH vijeka i sama su se našla u dvostrukom vrzinom kolu. Sa jedne strane, krah socijalizma ih je doveo do uništenja bilo kakvog idejnog tkiva, dok je, sa druge strane, do besmisla uvećana dvosmislenost savremene kulture u našoj, srpsko-ruskoj izvedbi u kojoj svi žele i „zdravu porodicu“ i seksualnu emancipaciju, i stabilno društveno tkivo i eksperimentalni odnos prema životu u kome će svako određivati šta su „njegove vrijednosti“, i industrijski prosperitet i demografsku stabilnost (ako ne već i obnovu). Ili, na planu naše sitne svakodnevice: svako bi da nas je više, ali da to nisu njegova djeca.

Ipak, dvosmislenosti ne mogu trajati za uvijek.

Zato, suočeni sa presjekom tradicionalnog i megalopolisnog mnogi mladi ljudi prosto biraju život eskperimentalne jedinke koja sve bazične potrebe zadovoljava na tržištu bazičnih potreba a senzore za bilo šta više od bazičnih potreba gasi, kako ga (ili kako je) ne bi uznemiravali. Savremena kultura zatim u liku Majli Sajrus ili Pelageje romantizuje taj izbor, dajući mu privid sublimirane kulturne forme. Ne samo da će pojedinac biti osuđen na samoću već će je i zavoljeti. Krug se zatvorio, trik je uspio. Onaj poslovični posljednji Srbin, za koga se nadamo da će ostati samo u našim strahovima, ako bude slušao diktat industrije samoće – uživaće u tome što je sam.

Zašto je danas kultura najvažniji front na kome se dobija ili gubi ne samo rat već – cjelokupna budućnost? Nedavno je na jednoj stranici objavljen ilustrativan grafikon pod satiričnim nazivom „prvi smo u svijetu“ koji prikazuje SAD kao „lidera“ u najnepoželjnijim mogućim kategorijama. SAD su prve u svijetu po stopi kriminala, silovanja, emisiji ugljen-dioksida, stopi razvoda, maloljetničkim trudnoćama, srčanim udarima, Mekdonaldsovim restoranima, plastičnim operacijama, broju zavorenika. Užasava, ipak, činjenica da se na pomenutom grafikonu Rusija našla među prva četiri „lidera“ u četiri kategorije. I dok je emisija ugljen-dioksida posljedica industrijskog kapaciteta a broj zatvorenika, vjerovatno, posljedica velikog broja stanovnika, činjenica da se Rusija nalazi na trećem mjestu po broju razvoda (iza SAD i Porto Rika) i na četvrtom mjestu po broju maloljetničkih trudnoća (iza SAD, Britanije i Novog Zelanda) govori da se na polju biopolitike Rusija još uvijek nije otrgnula iz snažnog zagrljaja Megalopolisa tj. industrija samoće i smrti i dalje snažno djeluje i dalje i u Rusiji.

Kako sudbina Rusije nije sudbina samo nje već čitave pravoslavne civilizacije, jasan je zaključak da bez povratka suvereniteta na polju biopolitike ni vojni ni ekonomski ni politički uspjesi po sebi neće imati smisla. A biopolitika podrazumijeva jasnu, odlučnu i nedvosmislenu kulturnu politiku koja se, na žalost, još uvijek ne nazire. Jer demografski slom srpskog i ruskog naroda desio se u „zlatno doba“ socijalizma ali najprije stvaranjem kulturne hijerarhije u kojoj se zasnivanje porodice neprimjetno postavljalo niže od ostvarenja na poslovnom polju ali i niže od niza drugih kulturnih zahtijeva.

Zato bez suverene kulturne politike ne može biti suverene biopolitike a bez suverene biopolitike jedan narod nema budućnost izvane one koju mu dodijele upravljači Moći Megalopolisa.

Ako vremena rata nisu pogodna za lomove na planu administracije i vojske (revolucije i pobune su destruktivne i u miru!), ona imperativno nalažu ono što Aleksandar Geljevič Dugin naziva „ideologizacijom“ rosijskog društva tj. napuštanjem slobodno plutajućeg i samopodešavajućeg zamešateljstva sastavljenog od kapitalističke otimačine, zapadnog kulturnog imaginariuma, ruske imperijalne svijesti i dekorativne državne tradicije u kojima se do sada živjelo. Ni naš, srpski trenutak, ne razlikuje se mnogo. Ispod sedimenata patrijarhalne nostalgije, socijalističke nostalgije, kulturne i političke porobljenosti i nešto dekorativne suverenosti mi nemamo mnogo vremena za „mudri“ manevar u kome bismo, opet, naivno, prihvatili Megalopolis, njegov etički raspad i dehumanizaciju sa nadom da ćemo ih nekako izbjeći ili pripitomiti. U HH vijeku su Rusi i Srbi, nakon milenijuma zavjetne borbe, počeli da nestaju nakon ratova, vođeni demonskim biopolitikama od kojih se još nismo oporavili.

Kao najznačajniji instrument ostvarivanja biopolitika u HH vijeku pojavila se kultura tj medijska svemoć uobličavanja vrjednosnih sistema. Kao najznačajnija moć tih sistema ispostavila se intimna stopljenost čovjeka sa sadržajima koji mu se nameću. Tamo već pokoljenja rastu ili u potpunoj životnoj dezorijentaciji ili u ubjeđenju da ih kognitivna orijentacija koju su nespremni da žive čini izuzetim iz mase kojom upravlja biopolitika. LJudi ili prihvataju ono što im se servira ili to odbacuju ali svejedno žive potpuno nerazlično od matrice koja se nameće. Prvi slučaj imamo kod ogromne većine naših savremenika. Ona je već za svoga života spremna da, pod odgovarajućim uslovima, napusti vrjednosni kod, estetske kriterijume, životne sadržaje koje je i sama do tada smatrala svojima.

Drugi slučaj je rjeđi, ali još tragičniji. Na gotovo svakom gostovanju u srpskim nacionalnim omladinskim udruženjima pojavljuje se pitanje izbora supružnika. Sitzacija je tipska: mladi, nacionalno svjesni momci i djevojke se žale da bi oni rado zasnovali porodicu ali „nemaju sa kim“. Na pitanje o tome šta su im najvažnije lične karakteristike buduće supruge ili supruga, uvijek se odgovara nizom viših kulturnih, etičkih zahtijeva: „važno je da su nacionalno svjesni“, „da su čestiti“, „da imaju iste pririotete u životu“, „da žele porodicu“. Kada im se ukaže da takvih ljudi ima relativno mnogo, dolazimo do suštinskog momenta, a to je kulturno očekivanje od erotskog i romantičnog zanosa. „Ma dobra je NN ali nemamo nikakvu hemiju“, „fina je ona djevojka, ali me ne privlači kao žena“ itd. Naravno, potpuno je iluzorno očekivati povratak u prošlost, u praksu dogovorenog braka ili bilo koju drugu „oživljenu“ praksu, ali je podjednako iluzorno očekivati da će se seksualno-romantizovana mašta i vrijednosni sistem podudarati do krajnjih granica u onom drugom. Svaka dvosmislenost se mora opredijeliti: ili za erotsku fantaziju radi koje se mora ukinuti moralni zahtijev ili moralni zahtijev sa smanjenim estetskim zahtijevima.

Tako u našim životima, tako u državama i civilizacijama – dvosmislenost ne može da se održi do vijeka, makar ona i bila duh naše epohe.

Dokle god Srbi i Rusi ne povrate svoje suverene države koje će voditi suverene kulturne politike i biopolitike, mi jedino možemo, a i dužni smo, da jednu malu suverenu biopolitiku i kulturnu politiku vodimo u svojoj porodici – Crkvi i državi u malom, sa nadom da će tkivo takvih porodica prerasti u jedno zdravo tijelo, nakon kraha gangrene u kojoj živimo. Možemo, i dužni smo, da djelatno i riječju, živimo zajedništvo koje ne daje čovjeku da bude sam i da „zavoli“ svoju samoću.

Piše: o. Darko Ristov Đogo

(IN4S)