Suđenje silovateljima Gisèle Pelicot ujedinilo je Francusku i razorilo njenu porodicu

U oktobru 2020. godine, Gisèle Pelicot sjedila je kraj teniskog terena i gledala kako njena unuka udara forhend udarce, kada je primijetila propušteni poziv. Kada je uzvratila poziv, policijski službenik Laurent Perret pitao je da li zna da je njen suprug Dominique, nekoliko sedmica ranije, bio priveden na ispitivanje. Jedan radnik obezbjeđenja supermarketa uhvatio ga je kako snima pod suknje triju žena mobilnim telefonom. Gisèle mu je, s malim osjećajem trijumfa, objasnila da to već zna.

Ono što nije znala – i što je ubrzo trebalo da potrese čitavu Francusku – bilo je samo po sebi nezamislivo.

Ovo je uvodna scena zapanjujućeg novinarskog izvještaja koji je u najnovijem broju The New Yorkera (2. mart 2026.) objavila nagrađivana novinarka Rachel Aviv. Tekst pod naslovom “The Trial of Gisèle Pelicot’s Rapists United France and Fractured Her Family” predstavlja jedno od najdubljih istraživanja slučaja koji je obilježio savremenu Francusku – i koji, kako Aviv pokazuje, ni izbliza nije gotov.

Junak i žrtva – u jednoj osobi

Tokom devet godina, od jula 2011. do oktobra 2020., Dominique Pelicot je sistematski drogirao svoju suprugu Gisèle i pozivao muške strance, pronađene putem interneta, da je siluju dok je bila bez svijesti. Gisèle, koja nije bila svjesna zlostavljanja, silovana je najmanje 92 puta od strane 72 različita muškarca, dok je njen suprug snimao sve na video.

Suđenje Dominiqueu i 50 drugih muškaraca optuženih za silovanje počelo je u Avignonu u septembru 2024. i završilo se u decembru, kada je Dominique osuđen na maksimalnih 20 godina zatvora, a još 46 muškaraca proglašeno krivim za silovanje.

Gisèle Pelicot je postala heroj za mnoge u Francuskoj zbog odluke da odustane od prava na anonimnost i da iznese zločine svog supruga pred javnost. Nakon presude, rekla je da vjeruje u sposobnost društva da izgradi budućnost u kojoj “žene i muškarci mogu živjeti u harmoniji, poštovanju i međusobnom razumijevanju.”

No, upravo tu počinje drugi, tiši, i možda bolniji dio ove priče – onaj koji Aviv stavlja u centar svog izvještaja.

Sjena koja je pala na porodicu

Kako Aviv piše: nakon što je 51 muškarac osuđen, Gisèle je postala feministička ikona. Ali dodatne optužbe ostavile su njenu djecu u borbi da prihvate njenu novu ulogu.

Radi se o optužbama koje je iznijela kćerka Caroline Darian. Među masom video snimaka silovanja Gisèle Pelicot, u dokazima su se nalazile i fotografije koje prikazuju Caroline Darian djelimično golu, uspavanu, s donjim rubljem koje ona ne prepoznaje kao svoje.

Caroline Darian je na suđenju izjavila: “Odmah sam znala da sam i ja žrtva Dominiquea Pelicota, ali mislila sam samo na jedno – na majku – a ne na sebe.”

Dominique Pelicot je dosledno negirao optužbe za zlostavljanje kćerke. A Gisèle? Njena reakcija, kako Aviv bilježi, bila je mnogo složenija i bolnija od onoga što bi javnost očekivala od majke i feminističke ikone.

Kada su je advokati pitali o kćerkinim optužbama, odgovorila je: “Ne isključujem ništa, nakon što sam vidjela fotografije Caroline kako spava. Ne možete ništa isključiti.” A kada je pitana ponovo, rekla je: “Radije ne bih odgovarala na to pitanje.”

Prema Carolineovoj knjizi I’ll Never Call Him Dad Again (2025.), Gisèle joj je rekla: “Tvoj otac nije sposoban za nešto takvo.”

Aviv u svom tekstu ističe jedan ključni paradoks koji je okružio suđenje. Suđenje je viđeno kao referendum o odnosima između muškaraca i žena, ali pitanje incesta privuklo je znatno manje pažnje.

Dominique Pelicot osuđen je ne samo za zlostavljanje supruge, već i za pravljenje i distribuciju fotografija seksualne prirode svoje kćerke Caroline, te supruga svojih sinova.

Gisèle je bila povremeno otuđena od svoje dvoje najstarije djece, Davida i Caroline, od novembra 2020. Sada su tek privremeno pomireni. Porodična tragedija koja se odvija paralelno s javnim trijumfom nije dobila ni blizu onoliku pažnju koliko zaslužuje, tvrdi Aviv.

Rachel Aviv jedna je od najcjenjenijih novinarki The New Yorkera, poznata po sposobnosti da pronađe ljudsku dimenziju u najtežim i najzahtjevnijim temama. Njen izvještaj o slučaju Pelicot nije tek hronologija suđenja – to je dubinska studija o tome šta se dešava s porodicom kada trauma postane javna svojina, kada žrtva postane simbol, a ostali koji pate ostanu u sjenci.

Slučaj je pokrenuo nacionalne rasprave o silovanju potpomognutim drogama i kriminalnim aktivnostima u chat sobama. Nahranio je debate o zakonima o silovanju koji su već bili u toku u sklopu francuske verzije pokreta Me Too. Razmjera i trajanje Gisèleinog zlostavljanja postavljali su uznemirujuća društvena pitanja: kako je toliko muškaraca moglo učestvovati tokom toliko godina bez ikakvih vidljivih skrupula?

Na ta pitanja Francuska još uvijek traži odgovore. A porodica Pelicot – i dalje.

Piše: Rachel Aviv / The New Yorker