Stanovnika je sve manje, jer niko ne želi da živi na mjestu zločina.
A upravo u Sijekovcu se na današnji dan, prije tačno 32 godine, dogodio prvi ratni zločin u Bosni i Hercegovini. Mnogi će reći da je baš tog dana, 26. marta 1992, i baš u Sijekovcu počeo rat u BiH.
Za samo sat vremena ubijeno je devetoro ljudi iz porodica Zečević, Milošević, Radanović i Trifunović. Zločinci su ih izvlačili iz kreveta i ubijali u kućama i dvorištima, pred očima majki i supruga.
Dogodilo se to u bivšoj Traktorskoj ulici, u kojoj je rođen i odrastao najčuveniji Sijekovčanin, pjesnik Duško Trifunović, autor većine bezvremenih hitova “Bijelog dugmeta”.
Krvavi pohod predvodio je pjesnikov komšija Zemir Kovačević. Kada su u martu 1992. za dom spremni (para)vojnici iz međunarodno priznate Hrvatske, preko Save, umarširali u međunarodno nepriznatu i nebranjenu BiH, Zemir ih je spremno čekao. I nije bio jedini.
Većina Sijekovčana je i tada naivno vjerovala da žive u Jugoslaviji i da ih štiti JNA.
I tu su vjeru platili životima.
– Petar je vikao: „Ne daj me, majko“. Jovo je bio bolestan, digli su ga iz kreveta. Držala sam ga za ruku. Pao je. Vikali su “ustaj”, psovali ga. On kaže, “ne mogu, ljudi, ustati”, a Zemir mu ispali metak u glavu. Samo sam ispustila onu njegovu ruku.
Ovo je priča bake Milje Zečević. Ispričala ju je bezbroj puta, i sudijama i tužiocima i novinarima. Na današnji dan, u sijekovačkom pokolju ubijena su tri njena sina i muž.
Baka Milja još živi, kako sama kaže, da bi se sjećala i da bi tugovala.
Nedavno je napunila 93 godine i povodom rođendana su je posjetili predstavnici Boračke organizacije opštine Brod.
Milja Zečević je goste dočekala tihim glasom, blagim osmijehom i razgovorom.
I danas će Sijekovac pohoditi ne samo predstavnici Boračke organizacije, nego i zvaničnici Republike Srpske i brojni drugi gosti.
Sijekovac je pun naroda samo u vrijeme godišnjice zločina i ljeti, kad mještani dođu iz inostranstva da obiđu i iskrče opustjela kućišta.
Nekad bogato i mnogoljudno selo nikad se nije oporavilo od ratnih stradanja.
Sijekovac je nekad imao 1.500 stanovnika, tri fudbalska kluba, poštu, banku, matični ured u kojem su se mještani vjenčavali. Pa brojne prodavnice, kafane, frizerske salone i kulturno-umjetničko društvo s kojim su mladi, igrajući folklor, obigrali svijet.
Sijekovac su zvali Mali Pariz ili Mala Moskva, jer je to bilo “crveno” selo, bastion bratstva i jedinstva.
Danas u mjestu živi manje od 300 mahom starijih mještana, koji se s prvim sumrakom povlače u kuće, kao da strahuju da bi se pokolj mogao ponoviti.
Srpskainfo
