Pismo čitalaca: Šta će nam besplatni udžbenici ako nemamo škole

Novi talas izmjena regulacionih planova u Banjoj Luci je jasno pokazao da gradska vlast ni najmanje ne mari za kvalitet života građana u ovom gradu.

Drastičan primjer jeste prijedlog izmjena Regulacionog plana za područje Aleja-Centar. Prema važećem Regulacionom planu, u ovom naselju su predviđene osnovna škola i obdanište. To je bio jedan od razloga zašto su mnoge „mlade“ porodice odlučile da kupe stanove u ovom naselju, računajući da će tako imati osigurane obdanište i školu za djecu u blizini stana.

Predloženim izmjenama Regulacionog plana škola se briše, a na njeno mjesto ucrtava zgrada od četiri lamele sa po sedam spratova. Obdanište se smanjuje za otprilike 50% površine.

Kao stanovnik ovog naselja, čak i prije javnih rasprava, želim da ukažem na dva jako bitna stava u pogledu ovog nedjela u najavi.

Prvo, nema kompromisa! Ovo govorim svjestan dosadašnjih strategija u sličnim situacijama, kada se traži „kompromisno rješenje“ za stavove stanara i investitora. Međutim, ovdje to ne smije da bude slučaj.

Zašto?

Jer građani ne traže nikakve izmjene niti intervencije. Građani su zadovoljni postojećim Regulacionim planom za njihovo naselje. Mi nemamo potrebu niti interes da pregovaramo i da „malo popustimo“. Ponavljam, mi ništa više od onoga što već imamo ne tražimo, pa nema razloga da na išta pristajemo.

Škola i obdanište su već ucrtani u Regulacioni plan. To je sve što nas trenutno zanima. Da li će i kada tu da se izgradi škola je drugo pitanje. Ali ako se izgrade zgrade na tom mjestu, onda je sigurno da se škola neće izgraditi nikada. Zato nema ni ljudskog ni logičkog osnova za kompromise.

To bi bilo kao da vam provalnik uđe u stan, uzme računar, novčanik i nakit, vi ga zateknete u krađi i on ponudi kompromis da vam uzme samo nakit. Jednostavno razgovora o ovom pitanju ne može biti, jer ne postoje konkurentni zahtjevi. Pred građane se stavlja samo pitanje koliko ćemo izgubiti.

Drugo, logičko stanovište, jeste to da ovdje nisu u koliziji iste vrijednosti. Sa jedne strane je interes investitora, vjerovatno njegov profit. Sa druge strane je potreba građana za human porodični život, za školovanje i odgajanje djece, zasnivanje porodica i života na određenom mjestu. Ove dvije vrijednosti nemaju zajednički poligon za diskusiju, ne možemo ih vagati istim kantarom. Interes investitora je vjerovatno brojčani, siguran sam da postoji načelno projektovana cifra. Potreba građana za human porodični život se ne može novčano izraziti. Ne može čak ni brojčano.

Zbog toga je nemoguće tražiti kompromis u ovoj situaciji, niti uopšte pokretati priču o tome, jer bi to implicitno značilo tražiti od porodica da odustanu od planiranja djece ili življenja u tom naselju, kako bi se mogao zadovoljiti interes investitora. Morbidno, sramno, dehumanizujuće.

Ovo sve govorim iz prostog razloga što je javni interes osnovni interes o kome se vodi računa prilikom donošenja regulacionih planova. Član 27. stav 1. Zakona o uređenju prostora i građenju jasno na prvom mjestu stavlja javni interes. Javni interes, iako sadrži riječ interes, mora da vodi računa prije svega o potrebama građana. Jer šta bi predstavljao javni interes koji je suprotan potrebama građana? Čiji je onda to interes, koja je to javnost, koji su to ljudi?

Kada smo kod toga, još jednu stvar treba apostrofirati, a to je da je važećim Regulacionim planom utvrđeno da postoji javni interes da tu bude izgrađena škola sa pripadajućim igralištima i vrtić. Ovo je bio javni interes i prije nego što se naselje izgradilo na način kako je to danas. Šta se promijenilo od tada do danas da smo rekli da škola više nije javni interes? Da li ima iko dovoljno hrabar i elokventan da nam objasni kako je utvrđeno da škola više nije javni interes, a da zgrade jesu?

Na kraju, želim da ukažem da se u maniru ranijih izmjena regulacionih planova opšti interes ne utvrđuje, ne obrazlaže, pa tako i ne poštuje. Građani su svedeni na glasače, a od glasača su bitni izgleda samo kapilarni/sigurni.

A djeca? Pa djeca nemaju pravo glasa, zato su zgrade bitnije od škole i obdaništa.

Aleksandar Jokić, Banjaluka

(Nezavisne)