Oprosti, Slavka!
Magla iznad hladne i mutne Drine se nevoljno i lagano razilazila. Goli vrh Nemića, planine smještene na srbijanskoj strani obale, izvirivao je umiven prvim sunčevim zracima. Bio je to uobičajen jutarnji zimski prizor u ovom podrinjskom selu. Mir i tišinu idiličnog zimskog svitanja narušavalo je jedino melodično škripanje mrazom zaleđene trave pod nogama Slavke Matić. Za nju je jutrenje odavno navika ali i obaveza. Dok je Bjelovac još uvijek spokojno spavao ona bi nahranila stoku, odložila vatru i umijesila hljeb koji bi njena kćerka Gordana kasnije ispekla. Ponavljala je Slavka godinama ovaj ritual, prkoseći pjesmom na usnama teškom životu na selu. Ovog jutra čudan nespokoj i jeza su obuzimali njeno tijelo, ali je to ova hrabra i vrijedna žena stresala sa sebe, pripisijući taj osjećaj neobično hladnom vremenu i ružnom snu prethodne noći. Strepnja koja se uvukla u narod tih ratnih dana promjenila je sve, pa i Slavku. Pored svih obaveza koje je imala u domaćinstvu, Slavka je morala brinuti o vojnicima u svom selu. Bila je kuvarica u menzi smještenoj u seoskoj školi. Spremivši doručak za vojnike, pomagala je Jovanu, mladom komšiji tek stasalom za vojsku, da zajedno natovare teške manjerke na staru ragu.
Ispraćajući Jovana, brižnim glasom mu je svako jutro govorila:
– Čuvaj se, sine! Otvori desetoro očiju gore, blizu šume.
Brinula je za njega, skoro kao majka koju je Jovan izgubio na samom početku rata. Muslimani iz susjednog sela Zalužja ubili su je u zasjedi kod ‘stijene’ dok se vraćala kući iz Bratunca. Brišući mokre ruke o haljinu, krenu da zaključa vrata od kuhinje ali se predomisli i uđe unutra.
– Ma skuvaću ovdje kafu za Radivoja pa ću ponijeti kući – pomisli u sebi.
Dok je čekala da voda provri, obuzeta blagom i umilnom toplotom koja se širila po prostoriji, nesvjesno utonu u san. Divan ljetni dan krasili su svatovi ispred njene kuće dok se ona približavala kapiji preko koje je bio razapet okićeni vijenac najljepšeg poljskog cvijeća čiji se miris širio svuda naokolo. Ispred ulaznih vrata stajala je njena kćerka Snežana u bijeloj vjenčanici, najljepšoj koju je ikada vidjela. Srećna kao svaka majka, raširi ruke i krenu ka kćerci, ali je pucanj zaustavi. Okrenu se i na kapiji ugleda mladoženju Jovana, obučenog u narodnu nošnju, kako pokušava iz tandžare pogoditi jabuku visoko podignutu na štap privezan za kapiju. Jedan, drugi, treći pucanj, a onda neprekidni rafal probudi Slavku. Ustade sa stolice i krenu ka vratima. Rafali su i dalje neprekidno odjekivali.
– Šta je ovo? Zar još sanjam? – pomisli ona.
Rafal iznad njene glave prosu joj malter sa zida po licu i tijelu, otrijeznivši je iz bunila u trenu.
– Napad! – izgovori naglas.
Ustuknu korak-dva nazad, a onda se sjeti da je u kući ostavila muža i dvije kćerke. Pretrča preko ulice i kanalom krenu ka svojoj kući dok su meci fijaukali na sve strane, a vriska iz okolnih kuća i njiva postajala je sve jezivija. Miješali su se povici – „Ćetnici, sve ćemo vas poklati! Predajte se! Hvataj žive!“ sa vriskom i jaukanjem djece i majki koji su se dozivali. Pakao oko nje postajao je sve gori. Na pola puta, zaustavi je komšija Goran ne dozvoljavajući joj da ide dalje.
– Dolje su muslimani. Tamo nema niko naš. Pobjegli su ka Drini i Srbiji. I tvoji su dole otišli. Bježi dolje! – reče on Slavki i poguren nastavi trčati prema školi.
Na tren joj se ozari lice.
– Dobro je – pomisli – uspjeli su pobjeći. Okrenu se i kroz njivu poče trčati ka Drini. Nekako je stigla do obale, neokrznuta silnim kuršumima koji su fijukali oko nje na sve strane orući zaleđenu zemlju i natapajući je nevinom seljačkom krvlju.
Uskoči u čamac, razveza uže kojim je bio privezan za topolu i otisnu se niz Drinu. Plovila je zgurena i nepomična nekoliko stotina metara nizvodno, a onda rukama poče veslati ka Srbiji. Na drugoj strani je dočekaše komšije iz Vrhpolja koji su bespomoćno posmatrali strašne zločine i slušali jezive vapaje za pomoć od kojih se ledila krv u žilama. Neko od njih je povede ka magistrali na koju su već počela pristizati vozila hitne pomoći iz Ljubovije. Slavka za to nije marila mnogo. Hodala je ulicom i dozivala svoje kćerke Snežanu i Gordanu i muža Radivoja u nadi da će joj se odazvati, da su živi, da možda i oni nju traže… Niko se Slavki taj dan nije odazvao.
Kćerke Gordanu i Snežanu su srpski vojnici pronašli nakon par dana na kućnom pragu. Krenule su da pomognu ranjenom ocu u dvorištu gdje su se muslimanski zločinci iživljavali nad nemoćnim čovjekom. Našli su ih zajedno na stepeništu ulaznih vrata kako nepomično leže okrenute jedna prema drugoj kao da i tako mrtve pokušavaju jedna drugu zaštititi. Sudbina, ili šta već, htjela je da Slavka preživi masakr tog dana.
Nakon tri godine rat je stao. Popaljeno i razrušeno selo se polako obnavljalo. Život je nastavio teći svojim tokom. Nikad prežaljene Bjelovčane njihovi potomci su oživljavali kroz imena djece koja su se rađala svake nove godine. Jauke, bol i suze vrijeme je liječilo na svoj način. Radost, sreća, smijeh i pjesma ponovo su uselili u duše i srca ovih dobrih i namučenih ljudi.
Tako će biti i ovog dana. Milan, sin Jovanov danas se ženi.
Ovog jutra, Slavka je ustala rano kao i uvijek. Doduše, par sati prevrtanja po krevetu se ne može nazvati snom. Stoku više ne drži. Stara je i sama, te o sebi jedva brine, kamoli još da muči jadne životinje. Dosta joj je njene muke. Hljeb tek ponekad zamijesi, ali i to sve rjeđe. Sve je to za nju bolno podsjećanje koje bi rado zaboravila da može, ali kako? Đe bi joj duša, grešnoj?! Izašla je napolje i krenula stazom ka Drini. Jutarnja rosa ovaj put nije škriputala kao onomad mraz pod njenim nogama. U ruci je držala mali ašov.
Noćas, nakon mnogo godina usnila je svoju Snežanu. Stajala je na kućnom pragu, na mjestu gdje su je našli zajedno sa sestrom, ali ovaj put nije bila u vjenčanici, već u dugoj crvenoj haljini koja je lepršala na blagom povjetarcu.
– Majko, nemoj da tuguješ. Mi smo ovdje svi zajedno i čekamo te. Ali te molim, prestani plakati za nama. Dave nas tvoje suze, majko. Nego, danas otiđi do našeg starog ambara. Ispod prozora, u maloj kutiji, sve ove godine čekam da nađeš ono što sam ti ostavila. I pozdravi mi Jovu, majko – govorila je Snežana majci.
Taj san je bio tako živ da Slavki nije dao mira ni spokoja. Stari ambar je odavno porušen i na njegovom mjestu već godinama raste trava, ali je Slavka tačno znala gdje je bio i gdje se nalazio prozor na njemu. Tek što je zarovila nekolika puta ašovom, tup udarac je prenerazi. Kleknu na koljena, razgrnu rukama zemlju i izvadi dobro poznatu metalnu kutijicu koju je kupila svojoj Snežani ispred Bratunačke crkve za Makivije, još dok je ova bila dijete. Drhtavim rukama skinu poklopac i ugleda unutra nekoliko starih fotografija svojih kćerki, a na jednoj među njima Snežanu sa Jovom zagrljene. Sve ove godine, čuvala je svoju djecu samo u sjećanjima koja su lagano blijedila i kao jutarnja drinska magla skrivale uspomene na njih, stvarajući tako još veću bol. To su bile jedine uspomene na njenu djecu jer je sve ostalo izgorjelo onog 14. decembra. Plakala je i neprekidno ljubila slike. Nakon mnogo godina kao da je ponovo sa svojom djecom. Kao da su tu pored nje. Napokon, saznala je da se njena Snežana zagledala u Jovu…i Jovo u nju.
Sjedila je dugo pored Drine sa svojim kćerkama tog dana. Imala je mnogo toga da im kaže. Pričala je Slavka, ne dozvoljavajući njima ni riječ…
Tek, nakon nekoliko sati, kao da se prenu iz sna, ustade i krenu ka svojoj kući.
Kako se približavala, muzika i sirene automobila postajali su sve bučniji. Sjeti se Slavka da je danas Milanova svadba. Brzo uđe u kuću, raspremi sa sebe prljavo blatnjavo odijelo, obuče bijelu košulju i staro svečano odijelo, očešlja se, čak i prsnu na sebe parfem koji je dobila od svojih sestrića i krenu kod Jovana da zajedno dočekaju svatove njegovog sina.
U Bjelovcu, a i cijelom Bratuncu, Slavku su svi poznavali. Znali su za njenu tragediju i zbog toga su svi pokazivali izuzetno poštovanje i ljubav prema toj ženi. Tako je bilo i na ovoj svadbi. Sam njen dolazak za domaćine je bila velika čast i svi su se sa njom pozdravili kao da je najvažniji gost na cijelom ovom veselju.
Vesela svatovska kolona polako je pristizala ispred Jovanove kuće.
Iz najokićenijeg automobila na čelu kolone izađe Milanova nevjesta, prelijepa djevojka sa dugom crnom kosom koja je blago padala preko ramena i bujnih grudi. Svi svatovi, čak i oni najzajedljiviji koji svakome nađu manu, posmatrali su ovu ljepoticu širom otvorenih očiju.
Samo je Slavka stajala skamenjena i blijeda kao krpa.
– Šta je ovo danas? Šta se dešava? Ko se ovo igra sa mnom? – prolazile su joj misli kao munje kroz glavu. Ono što je Slavku prenerazilo nije bila ljepota ove djevojke, već njena vjenčanica. Ista ona vjenčanica koju je usnila prije skoro trideset godina na svojoj Snežani.
Iz tog magnovenja prenu je, kao udar groma, pucanj. Milan je iz prvog pokušaja pogodio jabuku.
Umjesto rafala prije tridesetak godina, danas se selom razlijegala pjesma.
Ovog dana, iako ni samim mještanima nije bilo jasno zašto i zbog čega se Slavka nakon toliko godina veseli, život je nastavio da teče tamo gdje je stao prije dvadeset i neku godinu. Trajalo je veselje do kasnih večernjih sati i Slavka je sve to ispratila sa neobičnom radošću.
Kada je u nekom trenutku ustala da krene kući, domaćin Jovan priđe Slavki, zagrli je i poljubi kao što dijete poljubi svoju majku. Pridržavajući je ispod ruke, krenu zajedno sa njom niz drum da je isprati do kuće. Zahvaljivao se Jovan Slavki na svemu za protekle godine, za ljubav i brigu koju je pokazivala ka njemu kad je ostao bez majke… Pričao je neprekidno, pričao, pričao… Najednom, Slavka zastade, okrenu se ka Jovanu, iz male torbice izvadi i pruži mu fotografiju staru skoro tri decenije. Jovan, gledajući pod blagom svjetlošću ulične svjetiljke u parče požutjelog papira, zausti da nešto kaže, onda zastade, pokuša ponovo, ali ovaj put nemušto izgovoriti, obori glavu i zaplaka…
– `Ajde sine, ne plači…nije tome vakat. Dosta smo nas dvoje plakali.
– Tetka Slavka, odakle vam ova slika?
Slavka slegnu ramenima, pomilova ga svojim staračkim rukama po obrazima, istovremeno mu brišući suze, zausti i ona nešto da kaže, ali zastade, uzdahnu, okrenu se i ode…
Šta da mu kaže?
„Poslala ti Snežana.“
Ova priča je tužno podsjećanje na zločin u selu Bjelovac kod Bratunca kada su muslimani iz zaštićene zone UN u Srebrenici, 14. decembra 1992. godine ubili 109 mještana tog sela. Među žrtvama Naserovih koljača, bile su i sestre Snežana i Gordana Matić. Za njihovo ubistvo niko nikada nije odgovarao, kao ni za ubistva 3267 Srba u Podrinju koje su srebrenički muslimani od 1992. do 1995. godine ubili na najmonstruozniji način.
Ostalo je samo bolno svjedočenje majke Slavke i ostalih srpskih majki kao jedina uspomena svima nama na ovu tragediju i naše najmilije.
Tekst je napisao i objavio Aco Ćirković sa blagoslovom majke Slavke Matić.
Katera
