Koliko je to ozbiljan problem, i na globalnom nivou, svjedoči činjenica da je posljednji Svjetski dan mentalnog zdravlja, obilježen 10. oktobra prošle godine, bio posvećen mentalnom zdravlju na radnom mjestu.
Ovaj datum je obilježen i u BiH, ali samo simbolično, sa nekoliko prigodnih saopštenja i skupova, bez konkretnih rezultata.
Istraživanja o toj temi nema, potvrdili su nam to i u Društvu psihologa Republike Srpske.
Da je ugrožavanje mentalnog zdravlja radnika ozbiljan, ali nedovoljno istražen problem, koji nije u fokusu javnosti i sindikalnog djelovanja, priznaju i u Savezu sindikata Republike Srpske.
– To je još uvijek, na neki način, tabu tema. Ako govorite o platama ili o doprinosima, to zanima i naše članstvo i širu javnost. O ugrožavanju mentalnog zdravlja se ćuti, a činjenica je da ti ni radno mjesto, ni plata, ne znače mnogo ako izgubiš zdravlje – kaže za Srpskainfo Goran Stanković, generalni sekretar SS RS.
Dala otkaz, da bi spasila zdravlje
O tome svjedoči i primjer mlade žene, koja je dala otkaz, iako nije našla drugi posao, samo da bi se spasila iz toksičnog okruženja na radnom mjestu.
– Kaže da je htjela sačuva zdravlje i da je zato pobjegla glavom bez obzira. Nije bila u stanju čak ni da odradi otkazni rok, jer joj je bila muka čim pomisli na posao, pa je tokom otkaznog otvorila bolovanje – navode u Savezu sindikata RS.
Goran Stanković podsjeća da je Sindikat imao silne muke da “progura” Zakon o zaštiti od uznemiravanja na poslu, u javnosti poznatiji kao zakon o mobingu, koji je u Republici Srpskoj na snazi od 2021. godine.
– Još 2011. smo inicirali donošenje Zakona o zaštiti od zlostavljanja na radu. Vlada RS ga je uputila u proceduru, ali je skupštinski Odbor, u kome su većinu činili poslodavci, oborio taj prijedlog. To je jedini zakon, koji je predložila Vlada RS, a koji nije usvojen – navodi Stanković.
Sindikalci su bili uporni, pa u RS danas postoji zakon koji radnike štiti od mobinga, a postoji i vodič za primjenu tog zakona, u kojem je objašnjeno kako i od koga radnici mogu tražiti zaštitu, ukoliko su žrtve mobinga.
U SS RS kažu da je radnicima mnogo lakše da se odupru moberima i zaštite svoje mentalno zdravlje, ako su sindikalno organizovani. Ipak, priznaju da se mnogi slome i odustanu.
– Godišnje se prijavi 50 do 60 slučajeva uznemiravanja na poslu, ali svi znamo da je taj broj realno mnogo veći – kaže Goran Stanković.
Radnici najčešće odustanu od borbe za svoja prava, jer smatraju da je mobing i rad pod pritiskom teško dokazati, pogotovo što se sve dešava u 4 zida i četiri oka, bez svjedoka.
– Ako se desi da radnik ili radnica doživi vrijeđanje, pritisak, nerimjerene komentare, da dobije naredbu da učini nešto što nije u skladu sa zakonom ili pravilima profesije, a da za to nema svjedoka, treba da se obrati ljekaru, jer postoje metode da se medicinski dokumentuje uznemirenost, izloženost stresu ili druge vrste ugrožavanja mentalnog zdravlja – kaže Goran Stanković.
Dodaje da je ponekad dovoljno da se radnik ili radnica, kada ih šef pozove na razgovor u 4 oka, najave da će taj razgovor snimati, a još je bolje da se obrate sindikatu.
– Često se ispostavi da je problem moguće riješiti razgovorom unutar preduzeća, ali ako to ne može, postoje i drugi instrumenti: inspekcija, Agencija za mirno rješavanje radnih sporova i na kraju sud. Istina je da psihiočko uznemiravanje, pritisak i druge oblike narušavanja mentalnog zdravlja radnika nije lako dokazati, ali to ne znači da treba unaprijed odustajati od borbe – kaže Stanković.
U javnom sektoru gore, nego “kod privatnika”
Mada se obično misli da najgore prolaze oni koji “rade kod privatnika”, sindikalna praksa je pokazala da se mentalno zdravlje radnika, na razne načine, mnogo češće ugrožava u javnom sektoru.
Goran Stanković navodi jedan bizaran primjer starije radnice koja se obratila za pomoć, jer je pod pritiskom ne samo šefova, nego i kolega.
– Ona kaže da je, kad je počela raditi, bila sama u svom sektoru, a u međuvremenu se broj radnika na toj poziciji povećao na čak 30. Osim što se svi tiskaju u malom prostoru, ispostavilo se da upravo ona svima najviše smeta – navodi Goran Stanković.
Malo je poznato da i “sindrom praznog stola” može biti metod mobinga i izvor narušavanja mentalnog zdravlja. Tako je jedna arhitektica mjesecima dolazila na posao, a niko joj nije davao nikakve radne zadatke. Tek kada je nagovijestila da će se obratiti Sindikatu, pozvali su je na razgovor i ponudili kompromis.
Sa sličnim problemima se bore i radnici u Federaciji BiH, ali kako priznaju u Savezu samostalnih sindikata BiH, njihovo rješavanje još nije ni počelo.
– Nemamo nikakvih istraživanja o ovom problemu, nemamo ni poseban zakon o uznemiravanju na radnom mjestu kao što ima Republika Srpska. Naš Zakon o radu vrlo stidljivo u par članova govori o zabrani mobinga i uznemiravanju na radu – kaže Adis Kečo iz SSS BiH.
Međutim, mobing je samo jedan od problema, koji ugrožava mentalno zdravlje radnika. Drugi je takozvano izgaranje na poslu, odnosno zatrpavanje zaposlenih gomilom posla i intenzivan rad pod stalnim pritiskom zbog nerealnih rokova.
Krajem 19. vijeka radnička klasa se borila za osmočasovno radno vrijeme, danas se postavlja ozbiljno pitanje: da li je, s obzirom na brzinu i intenzitet rada, koji se nameće u savremeno doba, 8 sati neprekidnog rada zaparavo previše.
Izabela Laura, preduzetnica iz Zadra u Hrvatskoj, koja je i kreatorka i voditeljica projekta “Živi pametnije, radi bolje”, kaže da je osmosatno radno vrijeme u mnogim branšama kontraproduktivno.
– Istraživanja su pokazala da ljudi koji rade intelektualne poslove mogu efektivno raditi maksimum 4 do 5 sati dnevno. U čemu je onda smisao da nekog držite “zarobljenog” na radnom mjestu punih 8 sati? Neke države su uvele šestočasovno radno vrijeme, neke su radnu sedmicu skratile na 4 dana. Vrijeme je da se razmotre različite mogućnosti – kaže Izabela Laura za Srpskainfo.
Ona smatra da se danas pred radnike često postavljaju nerealni zahtjevi i da čak i preduzetnici, koji su sami sebi poslodavci, porevisoko “dižu letvicu”, što zbog egzistencijalnog straha od gubitka posla i prihoda, što zbog ambicija.
– Jako je bitno da sami sebi postavite granice i da naučite reći ne svemu što vam narušava zdravlje i dostojanstvo. Pogotovo radnici, koji nemaju svoj biznis, nego su zaposleni u javnom ili privatnom sektoru, nemaju nikakav motiv da svoj posao nose kući ili da se iscrpljuju prekovremenim radom – kaže Izabela Laura.
Da li su radnici u BiH dovoljno osnaženi da kažu ne mobingu, bezobraznim šefovima, pretjeranim zahtjevima, toksičnom okruženju u kojem rade? Ili smo još na nivou borbe protiv mizernih plata i neplaćenog prekovremenog rada?
Srpskainfo
