Ovo su vrlo jasni simptomi infarkta koje, kad ih osjete, ljudi nikako ne bi smjeli da ignorišu, nego da se odmah jave ljekaru, upozorava načelnik Klinike za kardiohirurgiju u UKC Srpske dr Nikola Šobot.
Nažalost, kako naglašava, mnogi ih ignorišu.
– Infarkt daje vrlo jasnu kliničku sliku, ima naglo nastajanje i to je dosta dramatično stanje. Ako pacijent sa infarktom dođe na vrijeme, možemo uraditi puno. Međutim, kod nas pacijenti doktoru idu za raznorazne gluposti, a kad dobiju infarkt, piju šećernu vodu i limun, i ne znam ni ja šta. Zato je jako bitna preventivna djelatnost medija i kardiologa, da edukujemo ljude da dođu na vrijeme – objašnjava dr Šobot.
Koja stanja su najopasnija?
Postoje različiti oblici infarkta, odnosno akutnog koronarnog sindroma. To su nestabilna angina, infarkt miokarda gdje nije došlo do potpuno
g zatvaranja krvnog suda i akutni infarkt miokarda, gdje imamo totalno zatvaranje krvnog suda. Treći je najteži, najozbiljniji i u najvećem broju slučajeva ima jasno izraženu simptomatologiju. Međutim, kod žena, dijabetičara, starijih ljudi, on ne mora biti toliko naglašen, pa se znalo desiti da ga ljudi ne prepoznaju.
Koliko su ljudi sa naših prostora predisponirani za kardiovaskularne bolesti?
Kod nas su, uzimajući u obzir jednu tranziciju, sve ono što nam se dešavalo u prošlosti i svakodnevne stresove, te jako puno prisutnih pogubnih navika po naše zdravlje, ove bolesti dominantne. Sigurno je da tu spadamo u jedno od najugroženijih stanovništava u ovom dijelu Evrope. To potvrđuje značajan broj pacijenata sa kojima se svakodnevno susrećemo. Generalno, riječ je o najrasprostanjenijoj nezaraznoj bolesti, koja nosi skoro 50 odsto obolijevanja i smrtnosti u savremenom svijetu.
Kad govorimo o kardiovaskularnim bolestima, ljudi uglavnom misle samo na infarkt i moždani udar…
Ove bolesti obuhvataju široku paletu, gdje, dominantno, imamo oboljenje srca po različitim patološkim osnovama. Najčešća je ishemijska bolest srca, odnosno suženje koronarnih krvnih sudova. Slijede oboljenja srčnanih zalizaka, kardiomiopatije, poremećaji srčanog ritma, i sve je to vezano za srce. Imamo i bolesti aorte, odnosno krvnog suda koji izlazi iz srca, moždani udar, bolesti krvnih sudova ne samo srca, nego i drugih organa.Tu je i periferna vaskularna bolest, koja se odnosi na bolest krvnih sudova na periferiji, tipa trbušne aorte, krvnih sudova donjih ekstremiteta, što je često izraženo kod dijabetičara.
Koji su, konkretno kod nas, najopasniji rizici za nastanak ovih bolesti?
Rizike dijelimo na nepromjenjive i promjenjive. Prvi su naša genetika, nešto sa čim se rađamo, i to ne možemo promijeniti. Ono na što možemo uticati su životne navike – fizička aktivnost, gojaznost, pušenje. Ozbiljan faktor rizika su povišene masnoće i hipertenzija. I na to možemo uticati što kroz promjenu stila života, što djelujući terapijski.
Šta sa pacijentima koji ne znaju da su bolesni?
Značajan je broj pacijenata koji ne znaju da imaju povišene masnoće ili hipertenziju i zato su izuzetno bitni redovni sistematski pregledi. Ima jedno pravilo koje glasi da pola pacijenata koji imaju hipertenziju ne znaju da je imaju, a samo polovina od onih koji znaju se liječi. Dakle, samo četvrtina pacijenata se adekvatno liječi. A na pomenute rizike možemo uticati i tako u velikoj mjeri spriječiti nastajanje srčanog udara i razvoja ostalih kardiovaskularnih oboljenja. Dakle, nešto je do ljekara, nešto do opšteg mnjenja, a nešto i do samh pacijenata. U svakom slučaju, najbitnije je pacijentima objasniti šta mogu da uradie za svoje zdravlje.
Da li može da se desi da pacijent, jednostavno, ne osjeća simptome ili ih, često, osjećamo, a ignorišemo?
Jedan scenario je da pacijenti osjete tegobe, jer osluškuju svoje tijelo. Tako, oni koji su svjesniji svog zdravlja, donekle reaguju na vrijeme. Ponavljam, jako je bitno simptome prepoznati i reagovati na vrijeme.
Drugi scenario je daleko dramatičniji i tragičniji, a to je akutni infarkt miokarda gdje imamo jako malo vremena da reagujemo. Najstrašnija je iznenadna srčana smrt, nažalost i ne tako rijetka, gdje nema vremena za reakciju.
Često čujemo – čovjek umro, a bio zdrav kao dren?!
Tu je riječ o ljudima koji dođu na pregled, pritisak im 200 sa 100, a oni ne osjećaju ništa. To su osobe koje nose bolest, nesvjesni da je imaju. Onda se iznenada desi srčana smrt, pa kažu – umro iz punog zdravlja. A on godinama vukao masnoću u krvi za koju nije znao, pušio, vukao izraženu hipertenziju. Naravno, ima i ljudi kojima se to desi bez ikakvog vidljivog razloga, ali to su neka rjeđa patološka stanja, urođene kardiomiopatije, urođeni poremećaji srčanog ritma. Takvi slučajevi su, međutim, statistički dosta rjeđi.
Iza vas su dvije godine rada Klinike za kardiohirurgiju…
Kad se pokrenula priča o kardiohirurgiji, pružena mi je prilika da od početka budem dio nje. Mnogi su mi tada govorili – šta će ti to, to će propasti, probali su i drugi… A sa ove vremenske distance, to mi je jedna od najispravnijih odluka u životu.
Šta je presudilo?
To što su mi četiri pacijenta pod rukama preminula u sanitetu, na putu za Srbiju i Tuzlu. U međuvremenu, za dvije godine napravili smo nešto u što je malo ko vjerovao. Uvezali smo UKC sa Institutom za kardiovaskularne bolesti Dedinje i Sremska Kamenica, te od tri kolektiva napravili jedan. Sa timom od devet gostujućih članova, faktički smo došli na dva, dobili svog prvog kardiohirurga, osposobili kompletan srednji medicinski kadar. Od septembra imamo svoju kardioanesteziju, sa četiri naša anesteziologa, a još četiri specijalizanta su na nam šestogodišnjoj edukaciji. Naglasio bih da su Dedinje i Kamenica uvijek bili naše stručna i naučna baza, a sada operativna podrška. To je primjer saradnje koja može da da fantastične rezultate. Putokaz kako treba učiti od ljudi koji znaju.
Koliko ste, do sada, uradili operacija?
Uradili smo oko 600 uspješnih operacija i pokrili kompletnu kardiovaskularnu patologiju iz oblasti kardiohirurgije. Najbitnije je da smo pokrenuli hitni program u smislu disekcije aorte. A to su ljudi koji su umirali u sanitetima, na ulasku u salu, čija je smrtnost u sve i jednom centru oko 50 odsto kad se operišu. Uradili smo pet takvih pacijenat i svi su, hvala bogu, živi. Kardiohirurgija, međutim, nije samo hitnoća,
dominantno je zakazivanje pacijenata na operaciju. To su pacijenti koji bi imali veoma kratak životni vijek, ako se ne operišu, koji su životno ugroženi. Uglavnom se radi o bajpasima ili operaciji srčanih zalizaka.
Da li postoje liste čekanja i kolike su?
Ponosan sam na to da mi nemamo listu čekanja. Imamo listu zakazivanja, a pacijenti iz Srpske, zahvaljujući našoj kardiohirurgiji, operaciju dobijaju u roku od tri mjeseca. Nijedna zemlja u regionu i šire to nema. U Srbiji je to, na primjer, do dvije godine, u Hrvatskoj godinu-godinu i po, u klinici AKH u Beču godinu. Tu je i izuzetna saradnja sa centrima u Srbiji, koji naše pacijente uzimaju po prioritetu, na čemu sam im neizmjerno zahvalan.
Ko se, sada, upućuje na liječenje u Srbiju?
– Oko 10 odsto naših pacijenata ide tamo, a to su izuzetno komplikovani slučajevi. Takođe, jedan mali broj i dalje insistira da se operiše u Srbiji i mi im to omugućavamo, niko ih ne zaustavlja. Za svojih 20 godina rada u medicini, naučio sam jednu stvar, a to je da pacijenta treba slušati. Ako odluči da se operiše, onda treba da bude operisan. Naravno, ne mislim na ispunjavanje želja. Riječ je o vitalno ugroženim pacijentima, koji imaju neki unutrašnji osjećaj šta i kako treba, i loše je ići nasuprot tome. Takođe, imate pacijente koji traže doktore koji će im reći oni što žele da čuju. To je jako pogubno, isto kao i sa prijateljima.
Koliko smo, generalno, u poslednje dvije godini razvili povjerenje u našu kardiohirurgiju?
Pamtim jednu šaljivu anegdotu, dok sam bio na subspecijalizaciji na Dedinju. Pita čovjek za jednog pacijenta iz Čačka, kako je. Kaže njegov prijatelj – uh, teško je bolestan. Pa, šta mu je? Kaže ovaj – ma, teška dijagnoza. Koja? Kaže – uputili ga za Beograd. Naši ljudi su godinama išli u Srbiju, ali kad su vidjeli kako radimo i kakvi su nam rezultati, smanjen je i njihov interes da budu operisani negdje drugdje. Najbolja reklama je dobar glas, a naši ljudi su sada u 90 odsto slučajeva zainteresovani da se operišu ovdje…
Početak sigurno nije bio takav…
Ispočetka smo i mi malo gledali da pacijenti budu lakši, ali sada toga više nema. S druge strane, dolaze nam najbolji hirurzi, a ljudi koji se kod nas operišu su kao kod svoje kuće, što im takođe puno znači. Trudimo se da svakog pacijenta dočekamo kao rod i oni odlaze zadovoljni, a to je nešto što nam daje novi elan.
Koliko su česte komplikacije?
Što se tiče komplikacija, rezultati su nam ispod svakog evropskog prosjeka. Naša smrtnost je ispod jedan odsto, a procenat infekcija 0,4 odsto. Na početku nismo insistirali da operišemo puno, ali smo insistirali na tome da to bude kako treba. Okrenuli smo se tu pacijentima, što je dalo rezultate.
