Humanitarci već odavno upozoravaju da je predrasuda da se na kazanu hrane samo “neradnici” i oni koji nemaju nikakvih prihoda.
Kako ističe Miroslav Subašić, osnivač humanitarnog udruženja “Mozaik prijateljstva” u Banjaluci, u javnu kuhinju ovog udruženja dolazi veliki broj penzionera, a sve je više i radnika na minimalcu.
– Pomažemo jednoj porodici koja ima ukupno 1.400 KM prihoda mjesečno. Baka i djed su penzioneri, imaju 300 odnosno 350 KM penzije. Njihov sin, domaćin porodice, radi u jednoj fabrici za platu od 750 KM, a njegova supruga je domaćica i brine o njihovo dvoje djece – kaže Subašić.
– Dok plate stanarinu i režije i kupe djeci nešto odjeće, obuće i školskog pribora, a starijima lijekove, ne ostane im skoro ništa za hranu. Da nema „Mozaika“, oni bi gladovali – kaže Subašić.
Dodaje da je porazno što se u Banjaluci, gradu koji već ima pet javnih kuhinja, u kojima se hrani i do 2.000 ljudi dnevno, govori i o potrebi za otvaranje još jedne kuhinje za gladne.
Subašić, međutim, dodaje da je situacija možda još gora u manjim mjestima, ali se o tome malo zna, jer su te sredine medijski marginalizovane.
On kaže da je, kada se sagleda socijalna politika i u Republici Srpskoj i u drugim dijelovima BiH, sistem nakrivo nasađen.
– Broj siromašnih raste i među penzionerima, pa čak i u radničkim porodicama. Koliki god da su budžeti, ne može se svima nadavati. Moramo učiniti sve da se ljudima koji su marginalizovani obezbijedi mogućnost da rade, ali i da se rad adekvatno plati, kako bi kako bi se od rada moglo dostojanstveno živjeti – kaže Subašić.
Kad se nekoj ekstremno ugroženoj porodici pomogne da sagrade kuću, dodaje Subašić, treba tražiti i da se ukućani potrude da u dvorištu te kuće imaju “i koku, i gredicu salate”.
– Mnogi bi se problemi riješili kad bismo ugroženima, koji imaju preostalu radnu sposobnost, kupili opremu za krečenje ili uređivanje dvorišta, osposobili ih za takav posao, ili im ponudili da budu, na primjer, pomoćnici u stolarskim radionicama – predlaže Subašić.
(Srpskainfo)
