Da li smo zatrpani životinjskim otpadom? Divlje deponije, struja od stajskog đubra i industrija koja čuva prirodu

Svi volimo da jedemo domaće meso, da uživamo u roštilju ili jagnjetini sa ražnja, ali se malo ko pita, gdje završava sve ono što ne može na trpezu: iznutrice, papci i ostali otpad. A završava, najčešće, tamo gdje ne treba: u rijekama ili na divljim deponijama.

Tako bačen životinjski otpad može biti izvor zaraze i širenja opasnih bolesti kod životinja i ljudi, uključujući i onu najstrašniju – bjesnilo.

Republika Srpska, kao ni cijela BiH, nema sistem za upravljanje ovom vrstom otpada, koji bi zadovoljavao evropske standarde. Upravo zbog ovog problema, BiH ne može dobiti dozvolu za izvoz crvenog mesa u EU.

Gdje je zakopano 50.000 svinja?

Iskustva iz zemalja EU pokazuju da uginule životinje, klaonički otpad i drugi nus proizvodi u stočarstvu i mesnoj industriji, mogu poslužiti i kao vrijedna sirovina za proizvodnju biomase, struje, proteina, ili hrane za kućne ljubimce.

BiH je još daleko od tog cilja. U većini lokalnih zajednica ne postoje čak ni stočna groblja, a kakav je to problem najbolje se vidjelo tokom nedavne epidemije afričke kuge svinja.

Samo u Republici Srpskoj je, kako se procenjuje, eutanazirano oko 50.000 svinja. Većina leševa ovih životinja je zakopana na nepropisan način, pa prijeti opasnost da ih iskopaju divlje životinje i da zaraza ponovo bukne.

O ovim problemima se već godinama raspravlja, usvojeni su i propisi, ali u praksi konkretnog rješenja nema.

Ipak, postoje i rijetki primeri dobre prakse.

Po EU standardima, ali nema izvoza

Dok svi u BiH govore, da je životinjski otpad veliki problem, koji se  mora riješiti, a onda se ne učini ništa, u “ZP Komercu” iz Vršana kod Bijeljine pokazali su kako se s riječi prelazi na djelo.

U ovoj kompaniji, jednoj od vodećih u RS u oblasti mesne industrije, odlučili su da problem ogromnih količina otpada riješe i da to urade kako treba: u skladu sa evropskim propisima i najvišim standardima zaštite prirode i javnog zdravlja.

Sve je počelo 2016. izgradnjom prečistača otpadnih voda, a sistem je zaokružen 2018. kada su, prvi u BiH, uspostavili svoju spalionicu klaoničkog otpada. Kao dobri domaćini, toplotu koju proizvodi spalionica iskoristili su za zagrijavanje vode, potrebne u procesu prizvodnje.

Kroz pogone  “ZP Komerca”, ekipu Srpskainfo su proveli Darko Marković, jedan od rukovodilaca kompanije, i inženjerka tehnologije Dijana Marjanović.

Objasnili su kako funkcioniše spalionica i prečistač otpadnih voda.

– Prečistač sa spalionicom našu je kompaniju koštao ukupno oko 800.000 KM. Uglavnom su to bila vlastita sredstva, uz nešto malo podsticaja iz Ministarstva poljoprivrede RS – kaže Darko Marković.

Teško je nekom ko nije iz te struke shvatiti kako djeluje taj splet cijevi, rezervoara, bazena, plus peć spalionice kapaciteta 400 kilograma otpada na sat.

Ali, jedno je jasno: sve je uvezano, klaonički otpad “putuje” kroz zatvoreni sistem i nigde, do kraja tog sistema, ne dolazi u dodir ni sa ljudima, ni sa prirodom.

– Krajni rezultat je nula posto uticaja na životnu sredinu. Dakle, sve što kao nus proizvod izađe iz našeg procesa proizvodnje je potpuno neškodljivo za prirodu – kaže Marković.

Ipak, dodaje, preduzeće nema nikakav konkretan benefit od toga, osim moralne statisfakcije da rade u interesu okoline i zajednice.

– Radimo po standardima EU, ali ipak ne možemo svoje meso i mesne prerađevine izvoziti u EU, jer veterinarski sertifikati iz BiH ne važe u Evropskoj uniji. To je, dakle, nešto što država treba da riješi – kaže Marković

“ZP Komerc” je najveći uzgajivač svinja u BiH i jedan od najvećih proizvođača junetine. Prije pojave afričke kuge svinja ova kompanija je uzgajala oko 40.000 svinja godišnje. Godišnje uzgoje i oko 6.000 junadi, te proizvedu oko 1.600 tona mesa i mesnih prerađevina.

Obrađuju više od 200 hektara zemljišta, jer proizvode hranu za svoju stoku. Krug od njive do trpeze je zakružen sa 15 prodajnih objekata na području od Zvornika do Doboja, te mrežom kooperanata širom BiH.

Struja od stajnjaka

Na šezdesetak kilometara od Vršana, nalazi se Donji Žabar, gde je sedište kompanije “Gold MG”.

Ovo preduzeće je prvo u BiH izgradilo bioenerganu za proizvodnju struje od stajskog đubra.

Kako kaže direktor i vasnik ove kompanije, Goran Mitrović, radi se o ekološki čistoj struji.

–Struju prodajemo na berzi, jer proizvedemo struje koliko je dovoljno da podmirimo, na primjer, 20 odsto ukupne potrošnje u opštini Šamac – kaže Mitrović.

Na području opštine Šamac je i veliko poljoprivredno dobro “Gold MG”, gdje se, usred polja i pored velikih štala za uzgoj junadi, nalazi postrojenje za proizvodnju struje

Kako kaže Mitrović, na ideju da uđe u ovaj projekat i višemilionsku investiciju natjerala ga je nužda, jer nije znao šta da radi sa ogromnim količinama stajnjaka, koji je trebalo bezbedno zbrinuti, kako ne bi zagađivao životnu sredinu.

Ulaganja su bila značajna, ali je i korist višestruka. Od metana, koje oslobađa stajnjak, proizvodi se struja i toplotna energija. Iz stajnjaka se izdvaja i tečno đubrivo, koje, kroz sistem navodnajvanja, ide direktrno na njive u vlasništvu kompanije, pa im nije potrebno veštačko đubrivo.

U ovom procesu se izdvaja i čvrsta materija, koja se peletira, kao posebna vrsta đubriva.

Sve to zvuči dobro, ali se, kako tvrdi Mitrović, danas ne isplati, kao prije 8 godina, kada je pokrenut u ovaj projekat.

Ovaj ekološki odličan projekat, danas je, zbog promena na tržištu, kako tvrdi Mitrović, na granici rentabilnosti. Podsticaji su isti, kao pre nekoliko godina, a u međuvremenu je sve poskupelo.

– Podsticaji bi trebalo bi da budu glavni alat za motivaciju za proizvodnju struje iz obnoviljivih izvora, ali oni to više nisu. Mi, recimo, imamo 12 eurocenti podsticaja za kilovat struje, dok je u Srbiji to skoro dvostruko više i iznosi 21 eurocent za kilovat – kaže Mitrović.

I ovo je problem koji bi trebalo da reši država. Ali, dok se privrednici bore da idu ukorak sa Evropom, država kaska.

Propisi evropski, praksa balkanska

Kako je za Srpskainfo rečeno u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS, Republika Srpska je usvojila Zakon o nusproizvodima životinjskog porijekla , kao i sa devet podzakonskih akata, kako bi svoju legislativu uskladila sa standardima EU.

Iz Ministarstva dodaju da u Srpskoj ne postoje pogoni za preradu nusproizvoda životinjskog porijekla.

– Trenutno je praksa, da se nusproizvodi odlažu kao otpad na odobrenim deponijama, zbog nepostojanja tehničkih kapaciteta za njihovo neškodljivo zbrinjavanje, ali njegov veliki dio se baca na smetljišta ili na deponije koje nisu odobrene – navode u Ministarstvu.

Na odobrenim deponijama, se, prema podacima ovog ministarstva, odloži oko 2.500 do 3.500 tona životinjskog otpada godišnje, ali je mnogo više onog otpada, koji se baca na divlje deponije i u reke.

Još 2019. je procenjeno da se u RS “proizvede” oko 20.000 tona otpada životinjskog porekla.