Roditelji, uplašeni za uspjeh svoje djece u školama i njihov tretman kod profesora, rijetko reaguju na ovakve situacije, prepuštajući da stvari idu svojim tokom. Ipak, Bojana Čemežar iz Bostona u američkoj državi Masačusets je majka koja nije dozvolila da njeno dijete ispašta.
“Ostala sam zaprepašćena sadržajem knjige”
– Prošle godine moj tada 9-godišnji sin Oliver je došao iz škole i počeo da plače. Kad sam ga pitala šta se desilo rekao mi je da su u školi čitali knjigu o tome kako su Srbi ubijali i mučili Albance. Ispostavilo se da je riječ o romanu “Drita, moja kućna djevojčica”, autorke Dženi Lombard. Knjigu je izabrala učiteljica i predstavila je kao najbolju knjigu o prijateljstvu koju je ona ikada pročitala i kao takvu sva djeca moraju da je pročitaju u okviru predmeta ‘Poznavanje društva’. Kad sam konačno dobila knjigu shvatila sam da se radi o najgoroj propagandi, jednostranom prikazivanju sukoba gdje su sa jedne strane zli Srbi koji ubijaju i muče, šutiraju Albance po ulici do smrti, njihovu djecu u školama odvajaju zidovima, a sa druge Albanci su prikazani kao nevine žrtve. Uz mnogo neistina tu je bilo i mnogo faktografskih greški i nepoznavanje geografskih termina – objašnjava Bojana.
U pokušaju da pomogne učiteljici da razumije slojevitost balkanskih sukoba ona je preko sina porukom predložila učiteljici da pročita knjigu nobelovca Ive Andrića “Na Drini ćuprija”, a kao odgovor učiteljica joj je još isti dan poslala spornu knjigu “Drita, moja kućna djevojčica”, uz poruku da je pročita i uvjeri se kako je dobra.
– Ostala sam zaprepašćena sadržajem knjige, količinom nasilja i lošeg ponašanja glavnih aktera, koju mojoj djeci ne dozvoljavam da gledaju ni na ekranu, a tek da čitaju u školi kao obaveznu literaturu – kaže Bojana.
Tražila da se knjiga povuče iz programa
Nakon toga je uslijedila totalno neočekivana situacija.
– Sutradan sam otišla u školu i zatražila razgovor sa učiteljicom i direktorkom. U međuvremenu sam u knjizi podvukla sve citate koji su govor mržnje prema Srbima ili naprosto neistine. Učiteljica mi je tom prilikom saopštila da se moje dijete predstavilo da je Albanac i da zna albanski jezik i da ne razumije zbog čega se bunim. Bila sam zaprepašćena, jer sam znala da moje dijete tako nešto nikada ne bi izmislilo. Uostalom, konstatovala sam, u njegovom školskom fajlu jasno je pisalo ko je i šta je. Tražila sam da se knjiga povuče iz programa jer je pored toga što je uvrjedljiva i izaziva traume kod mog djeteta, apsolutno neprikladna za djecu te dobi, ali sam naišla na apsolutno nerazumijevanje – prisjeća se Bojana.
Razgovor je završio tako što se direktorka stavila na stranu učiteljice i zahtjev je odbijen, a Bojana se kući vratila sa osjećajem nemoći, brišući suze.
– Još isti dan je moje dijete ponovo došlo iz škole šokirano. Učiteljica se nakon našeg razgovora vratila u razred objavila da nastavljaju sa slušanjem knjige. Moj sin je odmah upitao da li može da izađe iz razreda dok njegovi drugari slušaju spornu knjigu. Učiteljica mu je to dozvolila, ali je tražila od njega da ostane ispred učionice, otvorila vrata a onda maksimalno pojačala zvuk tako da bi on to čuo. Odzvanjala je cijela škola! – kaže gospođa Čemažar.
Kap koja je prelila čašu
To je bila kap koja je prelila čašu. Bojana je odlučila da se ne boji, već da se bori!
– Sutradan sam došla u školu sa suprugom kao svjedokom, čekala sam ispred vrata direktorke koja je odbijala da me primi, ali je na kraju morala, jer ja nisam željela da odem. Bila je vidno iznervirana i jasno nam dala do znanja da ima preča posla. Tražila sam da pozove supervizora za cijeli školski okrug i zaprijetila da ću slučaj podići na viši nivo. Učiteljica je u međuvremenu nastavila sa torturom. Pune četiri nedjelje je sa djecom radila na toj bezvrijednoj knjizi, dok je moje dijete ispred učionice strpljivo čekalo da se sve to svrši – rekla je.
Učiteljica i direktorka prebacile krivicu na nju
Bojana je u međuvremenu na Serbian Times pročitala priču o hrabroj srpskoj djevojčici iz Čikaga koja je uspjela da iz školskog programa njenog školskog distrikta izbaci poglavlja u kome su Srbi neargumentovano prikazani u negativnom svjetlu.
– Stupila sam u kontakt sa Katarinom koja mi je preko srpske studentske organizacije SASO pomogla savjetima i objasnila šta treba da radim, koje formulare i koju proceduru da ispoštujem. Svake nedjelje slala sam mejlove svim nadležnima, od škole do školskog distrikta. Često nije bilo nikakvog odgovora ali ja nisam odustajala. U jednom trenutku su pokušale učiteljica i direktorka da prebace krivicu na mene govoreći mi kako sam ja sve to umislila i da knjiga uopšte nije sporna, te tobože ne vide razloga niti osnova zašto se mi tako osjećamo. Nisam obraćala pažnju na provokacije, nastavila sam da pišem, zovem telefonom, zatražila pravnu pomoć od jedne naše žene koju sam upoznala – kaže Bojana.
“Rasplakala sam se od sreće!”
I kad je već počela da gubi nadu iz škole je dobila dopis da je formiran kolegijum od 5 ljudi koji bi trebao da pročita knjigu i procijeni da li ona treba da ostane u školskom programu.
– Ponadala sam se u trenutku, ali onda su uslijedila dva mjeseca čekanja. Kad sam već počela da gubim nadu stigao je u junu još jedan imejl, u kome me kratko obavještavaju da će knjiga biti povučena iz cijelog školskog distrikta jer je neprikladna. Rasplakala sam se od sreće! Poslije svim poniženja i muka koje je proživjeli moje dijete i mi sa njim, konačno se desila – Pravda!, kaže Bojana i dodaje da je osjećaj pobjede uvećala činjenica da je prošle godine smenjena direktorka škole a da je njen sin prelaskom u viši razred izgubio kontakt sa učiteljicom koja se skoro mjesec dana iživljavala na njemu.
“Nemojte da ćutite”
Bojana na kraju razgovora poziva i druge srpske majke i očeve čija su djeca izložena ovakvim traumama i primorana da uče iz udžbenika i knjiga u kojima se ponižava njihov narod da reaguju, da ne ćute:
– Znam da mnogi brinu kako će njihova djeca biti tretirana ako se pobune ali to je ono što moramo da učinimo. Ukoliko prihvatimo nepravdu i zbog nekakvog imaginarnog straha dozvolimo da nam djeca pate i vuku traume činimo mnogo veće zlo. Na početku sam ja sve činila usmeno, što je velika greška. Mnogo je bolje svu komunikaciju obavljati pismeno, jer se na taj način ostavlja trag. I treba uvijek djecu pratiti, šta čitaju i kako provode svoje vrijeme u školi. Slušajte svoju djecu i održite tijesnu vezu sa njima, učite ih da budu ponosni na svoje porijeklo – ističe na kraju Bojana Čemežar.
Ratno djetinjstvo i tužne uspomene
Bojana Čemežar, arhitekta po profesiji, rođena je u Novom Travniku, Bosna i Hercegovina, gdje je dočekala rat i odakle je kao 12-godišnja djevojčica morala da beži sa porodicom spašavajući živu glavu.
– Zbog sve nepravde koju sam doživjela kao dijete još mi je teže bilo da prihvatim ono što je moje dijete preživjelo, i to u američkoj školi. Nikada za sve ove godine, a prije SAD sam živela u Sloveniji, nisam potencirala mržnju prema drugim narodima bez obzira na moju ličnu sudbinu. Ljude dijelim ne po naciji nego na dobre i loše, i uvijek sam spremna za pravdu i istinu da se borim svim raspoloživim sredstvima – konstatuje Bojana, piše Serbian Times.
