Besjeda oca Vlada Perišića u Bileći povodom Savindana

Povodom Savindana na Svetosavskoj akademiji u Bileći govorio je protojerej stavrofor dr Vladan Perišić:

Prenosimo autorizovan tekst od oca Vladana Perišića:

Uvažene uzvanice, dragi poštovaoci sv. Save,

uobičajeno je da se u prilikama poput današnje istakne da je Sv. Sava rodonačelnik srpskog duhovnog naslijeđa ili tradicije. A šta je to duhovno naslijeđe? I kako se ono naslijeđuje? Ovdje moramo dobro zastati i udubiti se da bismo shvatili da duhovno naslijeđe nije isto što i materijalno naslijeđe. Kad naslijedimo nešto materijalno (kuću, njivu, pašnjak, auto i sl) ono je silom zakona odmah naše i možemo ga nesmetano koristiti. Međutim, duhovno naslijeđe je nešto sasvim drukčije. Totalno drukčije. Jer, njegova specifičnost je u tome što se ne nasljeđuje onako kako se nasljeđuju kuće ili njive, brda ili doline, tj. prostom konstatacijom činjenice krvne ili nacionalne veze. Tako npr. današnji Srbi mogu od ranijih Srba naslijediti neke teritorije, sela i gradove, ili neke građevine, npr. crkve i manastire, prostim kontinuitetom države ili Crkve. Ali sa duhovnim nasljeđem uopšte nije tako. Da bi se npr. naslijedila srpska srednjevjekovna književnost, nije dovoljno da samo budemo Srbi pa da je nazivamo našom. Ono bez čega ona ne može biti naša jeste namjerna i svjesna aktivnost njenog proučavanja, analiziranja, stručnog izdavanja originalnih djela i prevoda, čitanja i razumijevanja itd. itd. Dakle prostom činjenicom što je neko Srbin on ne može smatrati da je ta književnost njegova, ako o njoj ne zna ništa, ako ništa nije pročitao i još manje razumio. Prema tome, jedino svjesnim usvajanjem i razložnim opredjeljenjem za baš one duhovne vrijednosti koje ta književnost promoviše, ili u skladu sa današnjim blagdanom za one vrijednosti za koje se zalagao sv. Sava (a ne za one za koje mi mislimo da se zalagao), a potom i trudeljubivim neprestanim radom na njihovom razumijevanju, produbljivanju i razvijanju, ono što nasljeđujemo duhovno može zaista biti naše. Inače ne. Drugim riječima, mi ne možemo biti nasljednici sv. Save samo zato što smo kao i on Srbi. To ni iz daleka nije dovoljno.

Zato, ako bi kojim slučajem neki drugi a ne mi proučavali, prihvatali i razvijali misli sv. Save, onda bi oni biti njegovi nasljednici, a ne mi. Zato što duhovno nasleđivanje ne ide preko krvi i tla, nego, kao što mu ime i kaže – preko duha. Otuda, ako duhovni naslednici želimo da budemo mi, onda nipošto nije dovoljno samo da papagajski ponavljamo kako je sv. Sava osnovao našu crkvu (kao da nije mnogo važnije to što su Srbi bili hrišćani vijekovima prije njega) i da neizostavno dodajemo kako danas treba da se opredijelimo za svetosavlje i Svetosavsku crkvu. Već sam takav način govora nas odaje. On svjedoči da mi o sv. Savi ne znamo zapravo ništa. Da znamo, znali bismo da Crkva ne može biti svetosavska. Crkva je samo i jedino Hristova. I sam sv. Sava nije bio član nekakve Svetosavske crkve, niti je osnovao Svetosavsku crkvu, nego je, zajedno sa drugim hrišćanima, pripadao crkvi Hristovoj. I za drugu niti je znao niti je htio da zna. A to zato što mu nacija nije bila ispred i iznad hrišćanstva. I to je nešto što bismo morali naučiti od njega. Za njegovu duhovnu širinu nacija mu je bila preuska, jer je bio hrišćanin. Za njega je Isus Hristos bio iznad svih nacija. On nije, poput nekih koji se pameću a i skromnošću baš i ne mogu pohvaliti, smatrao da su Srbi nekakav „nebeski narod” koji je vredniji ili bolji od ostalih. To smatraju današnji jeftini srpski nacionalisti koji sv. Savu neopravdano prisvajaju (bolje reći: otimaju) i zloupotrebljavaju za svoje površne, usko nacionalne, često profiterske, a ponekad i prilično mračne ciljeve. U tome im se sv. Sava sasvim sigurno ne bi pridružio.

A oni to govore i u skladu sa tim, nažalost, postupaju zato što ne razumiju kakvo je hrišćansko značenje tradicije, pa zato ne mogu shvatiti ni kakav je smisao nasljeđa koje baštinimo od Sv. Save. Jer svaki je narod i svako carstvo kroz istoriju brižljivo njegovalo sopstvene tradicije, postavljajući pritom barijere prema drugima. To pravilo je važilo za sve kulture. Ali, važilo je samo do ovaploćenja Božijeg u Isusu Hristu. On je u toj stvari napravio pravi preokret. Preokret iz korijena. Jer Isus je stvorio novu vrstu zajednice koja se pruža preko pomenutih barijera, preko tradicionalnih granica kulture, pola ili etničkog, jezičkog i društvenog grupisanja, što je do tada bilo nezamislivo. Kao što je, nažalost, onima koji nisu upućeni u tajnu Crkve to nezamislivo i danas. Vaskrsli Isus stvara jednu novu porodicu kojoj identitet daje on sam. I samo on. Isključivo on. Sada Isus koji je božanska istina postaje onaj kojim se mjere sve tradicije i svi običaji. Pa onda i srpska tradicija i srpski običaji. Zahvaljujući tom Isusovom preokretanju kriterijuma, Sv. Kiprijan Kartaginski je s pravom mogao da kaže: „Običaj bez istine nije ništa drugo do drevna zabluda”. Dakle od Hrista pa nadalje, nisu tradicije i običaji kriterijum istine, nego obratno: istina je kriterijum tradicija i običaja. Šta to znači? To znači prvo da je istina svetinja, jer kao hrišćani prihvatamo da je sam Isus Hristos istina („Ja sam istina”). Drugo, među onim što je sačuvano u tradiciji samo nešto će ostati Sveto Predanje, koje se zbog toga ne smije mijenjati, a sve ostalo će biti ili prosto neka običajna tradicija koja može biti i ovakva i onakva, potpuno nebitno kakva i podložna promjeni. Dakle ako je nekada davno bilo onako, nakon Hrista može a možda i mora biti drugačije. Bitno je da se ljudske tradicije nikako ne smiju pomiješati sa Svetim Predanjem, jer se one mogu sasvim slobodno mijenjati i prilagođavati savremenom društvu ili čak sasvim odbaciti, a da pri tom Sveto Predanje ne bude ugroženo. I treće, među ljudskim tradicijama od ovoga svijeta,  pa tako i među našim srpskim, postoje i stvari koje ne samo da treba odbaciti, već ih se štaviše mora i stidjeti, doduše samo ako su nam Isus i njegova istina, odnosno njegova tradicija, na prvom mjestu.

Jer, ukoliko se rukovodimo Hristovim načelima, u tradiciju i istoriju ne možemo ići kao u samoposlugu pa odabirati samo ono što nam se sviđa, a ono što nam ne ide u prilog prepuštati zaboravu. Naprotiv, moramo se sjećati i onoga što nam ne služi na čast kako bismo mlade generacije učili da smo i mi, kao i svaki drugi narod, kroz istoriju činili i dobro i zlo. Primjera radi, ne možemo se sjećati samo Sretenjskog ustava (1835) koji u stavu 118 kaže da koji god rob stupi na tle Srbije postaje slobodan čovjek (jer u Srbiji s pravom ne treba da bude robova nego samo slobodnih ljudi). A ne sjećati se npr. trostrukog ubistva u Narodnoj skupštini kraljevine SHS (1928) kada je jedan srpski poslanik ubio tri hrvatska, što je imalo katastrofalne posljedice. Prvo, troje ljudi je ubijeno i to u skupštini, čime su nepopravljivo narušeni ionako krhki srpsko-hrvatski odnosi. Drugo, to je ubrzalo stvaranje ustaškog pokreta koji će kasnije skriviti užasne zločine. I treće, poslužilo je kao izgovor za uvođenje diktature. To je bilo prije gotovo jednog vijeka. A da ne pominjem još sramotnije masovne egzekucije razoružanih zarobljenika iz novije istorije. Moramo, dakle, pamtiti i događaje prvog tipa, na koje treba da smo ponosni (na pomenuti član Sretenjskog ustava o nepostojanju ropstva u Srbiji mogao bi biti ponosan svaki narod na planeti). Ali ne smijemo zaboravljati ni događaje ovog drugog tipa kojih treba da se stidimo. Samo tako ćemo pokazati da nam je istina važnija od laži koja nas anestezira i čini nehumanima. Zato mladim naraštajima moramo objasniti da isto tako kao što na ono što smo učinili dobro treba da budemo ponosni, tako i na ono što smo učinili pogrešno i zlo treba da gledamo sa stidom, žaljenjem i iskrenim kajanjem. To je jedini način da zaista budemo Hristovi. Štaviše, to je jedini način da zaista budemo ljudi.

Vratimo se sada predanju o sv. Savi da bismo se uvjerili kako ni u njegovom slučaju stvari ne stoje onako kako to obično zamišljaju površni srpski nacionalisti. Kako to znamo? Između ostalog i tako što u ovoj stvari vjerujemo sv. Nikolaju Velimiroviću. Ne morate ga poslušati u nekim drugim stvarima, ali o sv. Savi bi trebalo. Evo, dakle, kako je jedan srpski svetac objasnio drugog. A time i duhovno nasljeđe sv. Save. O sv. Savi on kaže: „Unosio je mir među sve balkanske narode ”. Pazite: „unosio je mir”, a ne podozrenje, neistine, spletke, neprijateljstvo i konačno rat. Drugim riječima, sv. Sava je bio mirotvorac. A za mirotvorce sam Isus kaže da su to „sinovi Božiji”. Veću počast od toga da bude „sin Božiji” čovjek ne može dobiti. A mi? Unosimo li mir među balkanske narode? Vrlo je jednostavno: ako ne unosimo onda nismo Savini mirotvorci, nego satanini ratni huškači.

I nastavlja Nikolaj: „Radio je na dobru svih”. Svih, a ne samo Srba. Nego i svih balkanskih naroda. A mi? Radimo li, pored Srba, i na dobru Hrvata, Bošnjaka, Albanaca i drugih? Vrlo je jednostavno: ako ne radimo onda nismo Savini, nego satanini. Pogledajte koliko je ovo važno. Pogledajte koliko ovo mijenja naše uobičajene zablude o sv. Savi. Sada jasnije vidimo da sv. Sava sigurno nije naš samim tim što smo Srbi. Da bi zaista bio naš, moramo i mi biti njegovi. A to znači slijediti ga u onome što je radio. Dakle, mirio zavađenu braću, unosio mir među sve balkanske narode i radio na dobrobiti svih. Ako i mi to isto radimo, ali ne licemjerno i površno, nego iskreno i postojano, tek onda je sv. Sava naš. I tek onda smo mi njegovi duhovni nasljednici. Vrlo je jednostavno: ako to ne radimo, onda nije naš nego onih koji rade to što je on radio. U tom slučaju su oni, a ne mi, njegovi duhovni nasljednici. Uviđate li sada razliku između materijalnog i duhovnog nasljeđa? Kod materijalnog ne moramo raditi ništa da bismo bili nasljednici. A kod duhovnog moramo iskreno raditi ono što je radio i onaj čiji duhovni nasljednici želimo da budemo.

Slobodni smo ljudi i sami biramo: hoćemo li samo ponavljati zavodljive ideološke fraze o nekom „nebeskom narodu” i „svetosavskoj crkvi”, ili ćemo zaista biti Hristov narod koji širi mir, ljubav i suživot sa svim, a naročito susjednim, narodima. Sa ovim u vezi sv. Nikolaj dodaje da je sv. Sava upravo zbog širenja mira (a ne neprijateljstva i rata) i brige o svima (a ne samo o svom narodu) „bio poštovan i voljen od svih Balkanaca.” Ne, dakle, zato što se izborio za autokefalnu crkvu (što ne mora biti mala stvar), nego zato što je „unosio mir među balkanske narode” i zato što je „radio na dobrobiti svih” (što je svakako neuporedivo veća). A da li ćemo mi slijediti sv. Savu i raditi što i on, odgovor na ovo pitanje mora dati svako za sebe. No, ako se opredijelimo da idemo Savinim putem, onda to moramo pokazati ne samo praznim riječima, nego svojim djelima, u svom životu. To je jedini način da postanemo duhovni nasljednici sv. Save. Jer mi načinom na koji živimo pokazujemo u šta vjerujemo. Sve drugo je samo zavaravanje. Ili samozavaravanje. Koje nas kao narod skupo košta. I zbog čega sam sv. Sava može samo da beskrajno tuguje.

Ako nam sve ovo još uvijek nije dovoljno, poslušajmo šta još o sv. Savi ima kaže Sv. Nikolaj: „Sv. Sava je mirio Srbe sa njihovim susjedima”. A mi kažemo da želimo da budemo nasljednici i nastavljači sv. Save. A ko od nas miri Srbe sa njihovim susjedima – Hrvatima, Bošnjacima, Albancima itd.? Ako je vjerovati sv. Nikolaju, a ja mu u ovome vjerujem, sv. Sava bi to danas, da je na našem mjestu, radio. A mi? Mi gotovo neprestano tražimo neprijatelje pod izgovorom da neprijatelji u stvari traže nas. Pa ako ih ne nađemo, onda ih izmišljamo samo da bismo stalno držali narod u stanju neprijateljstva prema drugima. Sv. Sava je, čuli smo od drugog sveca, radio sve obrnuto. To je sigurno mnogo teže, mnogo zahtjevnije, mnogo izazovnije, ali je definitivno i mnogo hrišćanskije i Bogu milije. LJudi Crkve, hrišćani, ne slušaju politikantske bukače i huškače u svojim redovima, nego slušaju Hristovo jevanđelje i idu u susret pomirenju i novom, ljepšem i Bogu milijem suživotu sa drugima, a naročito sa susjedima. Pravo pitanje je u stvari, da li mi želimo da se svidimo ljudima (pogotovo neukim i ostrašćenim) ili Bogu?

I na kraju sv. Nikolaj kaže o sv. Savi i sledeće. A to sledeće objašnjava sve prethodno: „On je srpskom narodu dao hrišćansku dušu”. Šta to znači? To znači da je tijelo bez duše mrtvac, leš. A to opet znači da je srpstvo bez hrišćanstva mrtvac ili leš. Bezvrijedna tjelesina. Onoliko koliko je duša vrednija od tijela, toliko je hrišćanstvo vrednije od srpstva. To kaže sv. Nikolaj. I veli da i sv. Sava to kaže. A ako su ova dva sveca u pravu, onda ako želimo da se nečim dičimo, to nikako ne može biti srpstvo, nego jedino hrišćanstvo. Jer, Srbi smo slučajnim rođenjem, a hrišćani smo slobodnom odlukom. Pri tom, iza srpstva koje nas zatrpava pomenutim frazama stoji isprazni nacionalizam. A iza hrišćanstva stoji lično Isus Hristos. Ne postoji, dakle, ni zera, ni trunčica sumnje šta je vrijednije, vječnije i božanskije. Krštenjem u Hrista mi u srpstvu više ne možemo gledati nikakvu posebnu vrijednost koja nam daje identitet. Uzeto samo po sebi srpstvo (kao i svaka druga nacija) niti je dobro niti je zlo. Dobro ili zlo mu dolazi od onoga čime se nadahnjuje i što ga oživljava, što mu kao tijelu daje dušu, što mu daje identitet. Ako je to ideologija mržnje prema drugim narodima i zavade sa njima, onda je ono zlo. A dobro je onda ako je to što mu daje identitet hrišćanstvo koje sobom nosi mir Božiji, ljubav prema svima (pa i prema neprijateljima), samilost, istinoljubivost i pravdoljubivost. Ukratko: vrijednost srpstva je u hrišćanstvu, koje su Srbi u jednom trenutku svoje istorije na njihovu sreću prihvatili. Ili to isto Nikolajevim riječima: vrijednost je u duši koja je oživjela tijelo. Prema tome, poslušajmo u ovome sv. Nikolaja i sv. Savu i nemojmo se više hvalisati time što smo Srbi (pošto je to isprazno i besmisleno), nego samo time što smo hrišćani. Jer, sve vrline i sve što je u srpstvu za hvalu pripada jevanđelju Hristovom. A srpstvu samo onda i samo onoliko koliko te vrline ono iskreno prihvati i svakodnevno sprovodi u realnom životu. Ovako stvari stoje ako slušamo Sv. Nikolaja i sv. Savu. A da li ćemo slušati njih ili one malobrojne ali bučne ideologe toksičnog srpskog nacionalizma neka svako od nas odluči za sebe.

I da zaključim. Sv. Sava je rođen kao Srbin, i to kao srpski princ, ali mu to nije bilo dovoljno nego je odabrao da postane i ostane hrišćanin. Napustio je srpski dvor da bi prigrlio hrišćanski manastir, jer je više vrline našao u Crkvi (iako nesavršenoj) nego u državi (daleko nesavršenijoj). U njemu se vremenom umanjivao princ (tj. želja za vladanjem nad drugima), da bi mogao da raste monah (tj. želja za služenjem drugima). Umanjivao se Srbin, da bi mogao da raste hrišćanin. Umanjivao se ratnik, da bi mogao da raste mirotvorac, koji je, kako smo čuli, mirio sve balkanske narode, zbog čega je od svih njih bio voljen. Odabrao je uski put koji ne vodi ka vladanju, nego ka služenju drugima. Koji ne vodi ka bogatstvu, nego ka vrlini. Ne ka naciji, nego ka Hristu. Ne ka ratu, nego ka miru. Dakle, put koji je slobodno izabrao sv. Sava je kristalno jasan. Na svakom od nas je da izabere svoj. Ono, međutim, što neće biti moguće je da izaberemo put suprotan od Savinog, a da se pozivamo na njega. To bi bilo i istorijski netačno i moralno nedopustivo. Zato vas od sveg srca molim da ipak izaberemo svakako teži ali Bogu daleko miliji Savin put izgradnje ljubavi, mira i iskrene saradnje sa svim, a naročito sa susjednim narodima. Tačno je da je to uzak i trnovit put, kao uostalom i svi Hristovi putevi, ali apsolutno jedini koji obećava da će nas sv. Sava u Carstvu Božijem dočekati kao svoje.

ISTOK