Bratić: Crna Gora se nikad nije odrekla Njegoša

„Poštovanje posljednje volje pokojnika je civilizacijska obaveza. To je pitanje kulture. Ne čak, ako hoćete, ni kulture sjećanja nego opšte kulture. Pristojnosti. Elementarnog vaspitanja“, rekla je za portal IN4S, bivša ministarka nauke, prosvete, kulture i sporta Crne Gore, prof. dr Vesna Bratić, odgovarajući na pitanje koliko je bitno vraćanje NJegoševe kapele na Lovćen kao jedno od civilizacijskih pitanja, i kada mislite da je najbolji trenutak za to.

„Ako su istorijske prilike bile takve da je jednoj vlasti bilo moguće da radi šta hoće (i Neron je pravio „ljepši i stariji“ Rim) i nekome se činilo da bi jedan faraonski monument „pristajao“ Njegošu bolje od onoga što je sam zamislio pa se potrudio da dovrši ono što su Austro-ugari započeli i „upodobi“ NJegoša vlastitom narativu prosto zato jer mu/im je moglo biti, obaveza onih koji sebe vole da nazivaju civilizovanim, evropskim i sl. je u najmanju ruku takva da se zavjetna kapela iz posljednje volje Vladike i Pjesnika sagradi onako kako je on želio i da Pjesnik počiva onako kako je ostavio u amanet, na vrhu svoje planine. U zavjetnom smislu, ne postoji trenutak koji nije pogodan za ispunjenje amaneta„, dodala je ona i naglasila da u društveno-političkom i drugim kontekstima o tom trenutku konsenzus treba da nađu oni koji obnašaju vlast.

Kako gledate na činjenicu da je trebao da prođe više od vijek i po od Njegoševe smrti da Crna Gora prihvati datum njegovog rođenja kao svoj praznik?

U pravu ste. Neobično je da se ni nakon jedne od istorijskih prekretnica nakon Njegoševog vremena nije desilo da neko proglasi njegov datum rođenja državnim praznikom, naročito s obzirom na to da je Njegoš jedna od rijetkih ličnosti koje se Crna Gora, makar nominalno, nikad nije odrekla. Njegoš je bio inspiracija i njegovim nasljednicima Petrovićima, nakon toga i Karađorđevićima, a na svoj način, aproprijaciju Njegoša izvršile su i komunističke vlasti. „Revolucionarne“ vlasti su, doduše, identifikovale samo onaj aspekat Njegoša koji je odgovarao njihovim obrazovnim i inim ciljevima, mada znamo da je van Crne Gore bilo novih „intelektualaca“ kojima Njegoš nikada nije bio blizak i koji su tražili njegovu marginalizaciju. Njegoš je, dakle, i u komunističkom sekularnom, ili, ako nećemo da budemo polit-korektni, anticrkvenom narativu uspio da nađe svoje mjesto. Teološki i svešteničko-monaški aspekat njegove ličnosti je bačen u drugi plan, a borba za slobodu i simpatije prema južnoslovenskim narodima kao saveznicima u toj borbi stavljene su u prvi plan. Romantični heroj, ali ne nacional-romantični, nego prilagođen potrebama i okvirima novog narativa, NJegoš je ostao vladar, junak i mislilac, a sveštenik, monah, vladika, tek onako usput, ako baš mora da se kaže. Ni u tzv. tranzicionom, opet tzv. post-komunističkom periodu NJegoša se nisu odrekli, na simboličkoj ravni. Naravno, to je jedan re-kontekstualizivani, i počesto de-konstektualizovani NJegoš, kojem bi se, plašim se „u ad svijet pretvorio“ kao njegovom Danilu kada bi, nekim čudom, ustao i vidio „sam sebe“ kako ga neki vide, navode-„zavode“ ili proučavaju. No, ovo posljednje je teret koji svi velikani posthumno ponesu. Zašto i kako se nije desilo da ovaj datum ranije bude prepoznat kao nacionalni praznik ostaje, pored svega što sam pomenula, nepoznanica. Ipak, prilično je tužno što je pitanje datuma Njegoševog rođenja riješeno u kontekstu u kojem se, zajedno sa mnogim drugim pitanjima, sve, ali baš sve, koristi u areni (dnevno)političkog. Nije mi drago što veliki Vladika nije izuzetak. Opet, bolje je da smo i tako došli do obilježavanja datuma njegovog rođenja nego da čekamo i narednih vijek i po.

S obzirom da je naš blaženopočivši Mitropolit Amfilohije govorio “Služenje Mitropolita crnogorsko-primorskog jeste čast, ali i obaveza i odgovornost“, kao i to da mu tada nije bilo lako na stolici Svetog Petra Cetinjskog i Vladike Rada, kako tumačite tadašnju ulogu mitropolita, koliko je ta uloga bila bitna tada za naš narod?

Mitropolitu je, nažalost, bilo, baš onako kako je bilo i dvojici velikih prethodnika koje pominje. I sa svojim narodom i sa neprijateljima, vlastitim i toga naroda. Njegova uloga i postignuće najbolje su oslikani jednom slikom, tj. paralelnim postavljanjem dvije fotografije – one kada stoji na mjestu na kojem treba podići hram…i fotografije s njegovog ispraćaja. Na prvoj je Mitropolit sâm i usamljen, kakav je, često, upravo kao i njegovi prethodnici morao da bude bez obzira na poštovaoce, saradnike, prijatelje; na vrhu, samotan, zadubljen u svoje misli, „jedna slamka među vihorove“ i pleme…nažalost, anestezirano, u „mrtvom snu“ neznanja, nemara, otuđenosti, bratomržnje i samomržnje. Na drugoj, taj narod, prije, i nažalost i poslije toga, podijeljen i izgubljen, odaje poštu svom Vladici, ujedinjen u bolu i poštovanju.

Koliko je bitno vraćanje Njegoševe kapele na Lovćen kao jedno od civilizacijskih pitanja, i kada mislite da je najbolji trenutak za to, s obzirom da je to ostavio u amanet?

Pretpostavljam da je neophodno dekontaminirati javno mnjenje (jedan njegov dio) i razbiti mit o zavjetnoj kapeli kao o bilo kakvom i bilo čijem činu dominacije odnosno pobjede/poraza. Kada je kapela drugi put rušena građane nisu pitali, odlučivali su komiteti. Odlučivala je sirova snaga, dominacija, sila. Kao i prvi put, uostalom. Ne bi bilo dobro da se kapela gradi na način na koji je rušena. Svakako da i ne može. Uvijek je lakše srušiti nego graditi. Mislim da prvo treba izgraditi svijest o tome koliko je ovaj civilizacijski iskorak neophodan. Time se u stvari počinje s ispunjenjem zavjeta. Tako se postavlja temelj(ac).

Poštovanje posljednje volje pokojnika je civilizacijska obaveza. To je pitanje kulture. Ne čak, ako hoćete, ni kulture sjećanja nego opšte kulture. Pristojnosti. Elementarnog vaspitanja

Da li smatrate da je ovaj raskol među pristalica DPS-a, u “naručju“ Mila Đukanovića i Srba u Crnoj Gori koji su krenuli putem Petra II Petrovića NJegoša, neki vid prokletstva zbog neispunjenog amaneta jednog od duhovnih i svetovnih vladara Crne Gore?

Ako bismo i svijet političkog posmatrali i interpretirali kroz književno, metaforičko, ili, čak, metafizičko, neko bi mogao da pomisli da je tako. Ipak, ta „kletva“ koja „stiže“ određene političke strukture i/ili grupe, prije će biti krajnje banalne, trivijalne prirode. To će, prije, biti nekakva implozija. Iz nekog razloga, kada je o njima riječ, uvijek se sjetim T. S. Eliota. Vidite, na primjeru, da ni Eliot ne može da se buni što ga koristimo u ovako banalnom kontekstu. Isto je s Njegošem kada ga „inerpretiraju“. Ovog puta na pamet mi pada pjesma Šuplji ljudi. U toj pjesmi opisan je kraj jednog kosmosa, ali i mikrokosmosâ/mikrokoz(a)ma. Pa, mutatis mutandis, ovo može da se primijeni i na partijske (mikro)kosmose. (iako je prevod/prepjev I.V. Lalića, original mnogo više prenosi (s)misao: „Ovako svetu dođe kraj/Ovako svetu dođe kraj/Ovako svetu dođe kraj/ Ne s tutnjem već sa cviljenjem.“). Previše bi bilo za jednu političku i interesnu grupu da je bilo kako, pa čak i u negativnom kontekstu, vežemo za NJegoša, kojem je, kao i Mitropolitu, „uska bila vasiona“. Na kraju, sigurna sam da će neke buduće generacije, a što dalje gledamo u budućnost, vjerovatno sve izvjesnije, prethodne decenije pamtiti po Mitropolitu. DPS će tu biti samo fusnota.

(IN4S)