Zapadno carstvo čeka sudbina Rimskog i Osmanskog

Japanski istraživač civilizacija Misao Murajama predvidio je još prije 87 godina da će zapadna civilizacija, uključujući Evropu i SAD, propasti u periodu od 2025. do 2050. godine. Do ovog zaključka došao je u vrijeme intenzivnog istraživanja svjetskih civilizacija, poput starogrčke, rimske i egipatske, otkrivši da su sve velike propadale svakih 800 godina.

Prema Murajaminoj teoriji o 800-godišnjem ciklusu civilizacija, koju je iznio 1938. godine, zapadna civilizacija bi do sredine 21. vijeka vjerovatno trebalo da propadne, baš kao što je to bilo u slučaju Zapadnog rimskog carstva u prošlosti.

On nije bio jedini koje razmišljao na ovaj način. Treba pomenuti i njemačkog filozofa istorije Osvalda Špenglera koji je postao poznat po svom djelu „Propadanje Zapada“, objavljenom 1918. i 1922. godine. Špenglerov model istorije bio je baziran na tome da sve ljudske kulture i civilizacije imaju ograničen životni vijek. Smatrao je da će oko 2000. godine zapadna civilizacija ući u period predsmrtne vanredne situacije, nakon koje će se srušiti.

URUŠAVANjE IZNUTRA

Murajama je jednim dijelom koristio Špenglerovu filozofiju. Nakon što je otkrio da je životni vijek svjetskih civilizacija oko 800 godina, predvidio je da će se kolaps zapadne, koju čine Evropa i SAD, dogoditi između 2025. i 2050. godine.

On je takođe iznio mišljenje da će se od 2000. do 2025. godine dogoditi razni vojni i ekonomski sukobi između zapadne civilizacije, uključujući SAD i zemlje zapadne Evrope, i istočne – uključujući Kinu, Rusiju i zemlje Bliskog istoka, kako moć zapadne civilizacije bude opadala.

Prema Murajaminom mišljenju, između 2025. i 2050. godine zapadna civilizacija će brzo opadati zbog klimatskih promjena i velikog priliva imigranata, dok će istočna civilizacija ući u sljedeću fazu izgradnje nove civilizacije tokom narednih 800 godina.

Kako je pojasnio, situacija će biti slična onoj u petom vijeku nove ere, kada je Zapadno rimsko carstvo palo, urušilo se iznutra. To, kako smatra ovaj japanski filozof, znači da će mnogi narodi nestati, baš kao i mnoge zapadne nacije. Svjedoci smo da se ovo njegovo predviđanje i ostvarilo u prvom dijelu, koji se tiče kriza i ratova, ali da li će i ovo drugo – da će doći i do propasti zapadne civilizacije i jednog dijela svijeta kakvog smo do sada poznavali?

PREDATORSKI ŽIVOT

Vratimo se malo u prošlost kako bismo shvatili procese koji budu glavni pokretači propasti nekog carstva ili civilizacije. Rimsko carstvo je, primjera radi, do kraja 100. godine prije nove ere kontrolisalo Mediteran – sve njegove regione lako dostupne morem. Tu bi se vjerovatno i zaustavili, ali stvari su išle tako dobro da su odlučili da prošire svoje kopnene granice.

Međutim, ispostavilo se da putovanje kopnom nije bilo ni približno toliko ekonomično kao vodom. Kako su Rimljani širili svoje carstvo, postepeno su iscrpljivali svoje rezerve, ali, uprkos tome, carstvo je ostajalo stabilno nekoliko vijekova. Počev od trećeg vijeka, počele su da ga muče nevolje, od varvarskih invazija do građanskih ratova.

Rim je pokušao da održi kontrolu barem nad svojim glavnim teritorijama, ali održavanje moćne vojske predstavljalo je veliki teret za budžet, a inflacija je rasla.

Neki naučnici smještaju početak pada carstva u 410. godinu, kada su Vizigoti opljačkali Rim, ali to je bilo moguće samo zato što su preduslovi stvarani odavno.

Prema riječima Džozefa Tejntera, američkog antropologa i istoričara, autora knjige „Slom složenih društava“, jedna od glavnih lekcija sloma Rimskog carstva je – što je društvo složenije, to će veću cijenu platiti.

Do trećeg vijeka Rim je stalno dodavao nove elemente carskoj strukturi: vojska se udvostručila, konjica se povećala, broj provincija je rastao, a sa njim i birokratija. Na kraju carstvu je ponestalo snage i resursa da nastavi sa tim. Nije rat doveo do kolapsa carstva, već budžetski problemi.

Sličnu sudbinu imalo je i Osmansko carstvo, a utisak je da sličnu sudbinu može da očekuje i današnje zapadno. Srebro, zlato, šećer i začini bili su kao mlazno gorivo za Evropu i SAD. Španija, Francuska, Velika Britanija i Holandija, pomorski i trgovački predatori, uzdigli su se tada na plimi, uništavajući osmanski svijet i preusmeravajući trgovinu iz Indije i Kine u Novi svijet. Onda je uslijedio period kada se na jeftinim ruskim energentima gradilo zapadno carstvo, prije svega ono njemačko. Onda je i ta karika prije nekoliko godina presječena.

NATO KONjICA

Ako analiziramo uzroke pada moćnog Rimskog, ali i Osmanskog carstva i uporedimo ih sa današnjim vremenima, odnosno posljednjih nekoliko decenija, toliko je sličnih stvari da bi u pojedinim zapadnim centima trebalo da se počešu po glavi…

Donedavno je zapadni svijet doživljavan kao oličenje uspjeha, prosperiteta, demokratije, slobode i prava. I sve je bilo dobro dok se u sve nije aktivnije umiješao krupni kapital, odnosno pohlepa duboke države koja je htjela još više moći i novca, ali i kontrole koja je sprovođena kroz međunarodni intervencionizam i tlačenje manjih država i naroda.

U tim njihovim planovima rimska konjica je bio NATO, koji je nastavio da se širi i nakon pada Berlinskog zida i datog obećanja ruskom predsjedniku Mihailu Gorbačovu da do toga nikada neće doći.

Otvaran je veliki broj vojnih baza širom svijeta, a prije svega onih koje su Rusiju trebalo da stave u okruženje. I to nije bilo pitanje ideologije, kao u vrijeme hladnog rata, već pitanje resursa.

Sve to vrijeme trošene su ogromne svote novca na finansiranje raznih prevrata i obojenih revolucija. Čak su u tu svrhu korišćene i razne vladine agencije poput USAID-a. Samo Ameriku je to do sada koštalo više od 37.000 milijardi dolara.

Stručnjaci smatraju da je kolaps zapadne civilizacije neminovan i zbog rastućeg izolacionizma. Kako siromašne zemlje budu dublje tonule u sukobe i druge katastrofe, talasi migranata će preplaviti stabilnije regione svijeta. Zapadne zemlje će ograničiti ili čak zabraniti imigraciju, gradeći skupe zidove duž svojih granica, čuvajući ih dronovima i graničnim trupama, a upravljanje njima će postati i autoritarnije i još više populističko.

Stiče se utisak da će zapadna Evropa najviše patiti zbog blizine Afrike, Bliskog istoka i blizine nestabilnijih država istočne Evrope. SAD će duže izdržati, jer su odvojene okeanom. Nažalost, sve veći je i jaz između bogatih i siromašnih – gurajući zapadna društva ka unutrašnjoj nestabilnosti.

PROMJENA SNAGA

Međutim, nije ovo jedino što erodira temelje zapadnog svijeta. Trenutni globalni sukobi, od Ukrajine do Gaze, od Južnog kineskog mora do tenzija u Sredozemnom moru, nisu samo geopolitički sporovi već se radi i o očiglednoj manifestaciji dubljih civilizacijskih linija raskola između dva ili tri suprotstavljena svijeta, odnosno civilizacije.

Dugogodišnja dominacija Zapada, koja je nakon završetka hladnog rata vremenom poprimila najgore oblike, danas se na svakom koraku pokušava osporiti – ne samo od strane rivalskih država već i različitih identitetskih i kulturnih pogleda na svijet i istorijskih negodovanja zbog kolonijalizma. Na sve ovo je nedavno indirektno upozorio i francuski diplomata Žerar Aro poručujući da se era zapadne dominacije završava. Smatra da uzroke treba tražiti u pomjeranju globalne ravnoteže snaga, kao i činjenici da je policajac u SAD, koji je bio vođa i zaštitnik Zapada, izgubio volju da nastavi sa tom ulogom.

Nekada smo Zapad shvatali kao evroatlantsko jedinstvo, odnosno savez između SAD i zapadne Evrope. Danas je postalo apsolutno jasno da taj savez više ne postoji. Stoga su mnogi posmatrači zabrinuti i zbog sudbine NATO-a, koji ujedinjuje Sjevernu Ameriku i zapadnu Evropu.

Mnogi na američkoj desnici izražavaju otvoreni prezir prema evropskom kontinentu, koji smatraju impotentnim, dekadentnim i u suštini osuđenim na propast. Posebno preziru Evropsku uniju.

S druge strane imamo evropske lidere koji se trude da održe svoj kredibilitet kod sopstvenog stanovništva i da nekako prikriju svoju zbunjenost i nerazumijevanje. Oni iznose apsurdne i nerealne ideje.

Zato ne treba da čudi što je sve više onih koji smatraju da Evropa postaje neka vrsta muzeja i mjesto odmora za cijeli svijet sa niskom stopom nataliteta, niskim inovacijama i sporim rastom.

OKREĆE SE TOČAK MOĆI

Da se točak moći okreće ka istoku, smatra i penzionisani američki general Daglas Makgregor koji smatra da je viševjekovni period zapadne dominacije – završen. Kina i Indija se sve više uzdižu, a BRIKS preuzima palicu od G7. Potrebno je, naravno, pomenuti i kinesku inicijativu „Pojas i put“, vrijednu više od bilion dolara, osmišljenu da preusmjeri životnu snagu trgovine nazad preko Azije, Afrike i Bliskog istoka.

Nasuprot tome, takozvano zapadno carstvo, koje je sve manje monolitno, nije uspjelo da investira u brzi morski prevoz ili brzu željeznicu, previše se oslanjajući na vojnu moć. Posljednjih 25 godina Amerika se iscrpljivala u pustinjama i planinama vodeći skupe ratove, a ipak nisu pružili mnogo trajne strateške vrijednosti.

Lekcija istorije je jasna. Trgovinske rute formiraju navike, one grade tržišta, a tržišta traju duže od vojski. Imperija se ne gubi u jednoj bici, već u sporoj koroziji tih navika.

Osmanlije su to, baš kao i Rimljani, otkrili prekasno. Nacije koje troše više nego što proizvode, koje zastrašuju umjesto da inoviraju, na kraju siju sjeme sopstvenog pada. Što bi rekao Mekgregor, točak istorije se ponovo okreće. Neke nacije će se uzdići sa njim. Druge rizikuju da budu zgnječene pod njegovom težinom. Ako Vašington iskoristi priliku da se prilagodi – odnosno uspije da svoju poziciju unutar novog globalnog poretka redifiniše – da trgovina bude prioritet, a ne vojni intervencionizam – onda bi SAD možda ipak mogle izbjeći sudbinu Osmanlija. Ali šta će biti sa Evropom, koja je do sada bila pod skutovima Vašingtona? Sudeći prema politici koja se trenutno vodi u Briselu, Berlinu, Londonu i Parizu, a koja se samo svodi na novu militarizaciju i suzbijanje sloboda –  ne piše joj se dobro. Čini se da je ekonomski kolaps Evropske unije neizbježan – Njemačka, Velika Britanija i Francuska se već dave u dugovima.

Zapadni svijet postaje sve sumornije mjesto, gdje je život definisan nedostatkom resursa i rizikom da postane dio odbačenih, onih koji se nalaze van elite ili van nekoliko zemalja koje, za sada, imaju obilne resurse. I američki predsjednik Tramp očigledno to vidi i shvata, pri tome doživljavajući Evropu sve više kao  kuglu sa lancem okačenu o obje noge Amerike.

Logika bicikla

Američki politički ekonomista Bendžamin Fridman, autor knjige „Moralne posljedice ekonomskog rasta“, jednom je uporedio moderno zapadno društvo sa biciklom, čiji se točkovi stalno okreću zahvaljujući ekonomskom rastu. A ako se ovo kretanje bicikla usporava ili zaustavlja, temelji na kojima je zapadno društvo izgrađeno – posustaće.

Glas  Srpske