Vrijeme nekad i sad za Vaskrs
Od pitanja “koliko je sati”, čini se da je danas bitnije saznati “da li smo sve stigli”?! Sat je danas modni detalj, dio javnog prostora, digitalizovan sa bezbroj dodatnih funkcija, a vremena je sve manje… Kako ispuniti i uskladiti vrijeme sa sopstvenim mislima, postaće, ipak, najvažnije pitanje modernog doba.
Nekada su dani bili popločani kaldrmom, uramljeni skromnim dućanima, mjereni po koraku zanatlija i sitnih trgovaca, a vrijeme se računalo po izlasku i zalasku sunca, te melodičnom glasu mujezina sa lokalnih minareta… Novo vrijeme nerijetko je bivalo uslovljeno novim imperijama, svaki tuđin nametao je nešto svoje… Sa dolaskom Austrougara niču nove građevine, kitnjaste, gospodstvene i sa jednim bitnim detaljem – zidnim satom koji je mjerio varoško vrijeme…
“Od 1912. godine kada je napravljena zgrada Gradske uprave ovaj sat iznad glavnog ulaza postoji, što znači da on radi već 112 godina. Osim ovog sata, jedini sat koji je bio javno istaknut je sat na Crkvi Svetog Đorđa, a koji je postavljen za vrijeme austrougarske vladavine, pošto u tursko vrijeme nije bilo dozvoljeno da se podižu tornjevi pravoslavnih crkava.
Jedno vrijeme tokom 60-tih i 70-tih godina prošloga vjeka, sporedni satovi nisu radili i bili su skinuti, da bi 2008.godine oni počeli ponovo sa računanjem vremena, nakon restauracije. Zanimljivo, da ovi satovi na Gradskoj upravi nisu usklađeni i pokazuju različito vrijeme”, priča Zoran Midanović, kustos Muzeja Semberije.
Promiču kazaljke, sekundu po sekundu, neusklađenost satova kao da prati neujednačeni životni ritam današnjice…
Građani Bijeljine smatraju da ljudi žele sve da urade u jednom danu, ali da je to nemoguće, jer moraju čekati vrijeme. Takođe, pojedini kažu da imaju osjećaj da vrijeme brzo prolazi. Ipak, ono ide svojim tokom, svi su saglasni. Istovremeno, drugi kažu da su ljudi danas opterećeni i u neprestanoj borbi da steknu mnogo, a nekad je bilo sve drugačije, jer su ljudi skromni i što je još važnije zadovoljni sa malo.
Otkucava sat, a ljudski pogled ne stiže da uživa u tim ritmičnim damarima mehaničkog časovnika, već se kao unezvereni putnik što uvijek kasni, sudara s vremenom na svakom ćošku životnog perona…
“Činjenica je da danas svi kažu da vremena ima malo, a to je osjećaj dok čekate, a vrijeme nikako da prođe, dok uporedo vrijeme brzo prolazi kada ste u dobrom društvu. Zemlja se i dalje vrti 23 sata , 53 minute i 4 sekinde, znači ništa se nije promjenilo od stvaranja svijeta, tako da je taj osjećaj brzine zbog tog tempa koji je svijet nametnuo, odnosno, da postignemo više, uradimo više…
Vrijeme u suštini čovjek osmišljava, još su Grci podjelili vrijeme na kajros i kronos, otuda danas hronologija ili istorija, vrijeme koje protiče nezavisno od nas, i imate kajros, vrijeme koje vi lično osmišljavate u 24 sata”, objašnjava Boško Stojanović, jedini sajdžija u Bijeljini.
Očigledno je da vrijeme nije problem, nego čovjek koji ne zna da ga ispuni smislom…
“U cijelokupnom predanju naše Crkve postoji jedna riječ koja prevedena na srpski jezik znači TREZVENOUMLJE, a mi upravo imamo taj problem što čovjek nije trezvenouman, nego je dozvolio da um koji je glavni organ primanja Božanske blagodati bude opterećen raznim bespotrebnim informacijama. Čovjek može da pokuša da svoj um vrati u sebe i da kroz ponavljanje Isusove molitve – “ Gospode Isuse Hriste pomilij me grešnog”, čak i ako je okružen ljudima. Liturgija, post, molitva i pričešće su rješenje. Činjenica je da ne postoji lagano rješenje, jer mi smo u ratu duhovnom”, poručuje đakon Bojan Čečar pri Petropavlovskom hramu u Bijeljini.
Umjesto trke za vremenom mudri ljudi će uvijek izabrati da vrijeme prihvate kao svoj vrt, u kojem će nakon uloženog truda i znoja, neminovno ubirati plodove smirenja i značaj utrošenih sati…
(BN) Foto: BN
